Maloprije me zvala nerođena sestra iz Njemačke i zamolila da se raspitam kakva je procedura oko odricanja bh. državljanstva radi prihvatanja njemačkog. Na prvu sam se potresla, ne odobravajući to. Odreći se rodne grude, porijekla, svega što bi moralo biti sveto? Pa to je kao da se odriče majke koja joj je podarila život samo zato što to njena maćeha želi! Međutim, nakon što sam ohladila glavu, nerado sam objektivno sagledala svu situaciju.
Oduvijek sam je smatrala sestrom, iako je nije rodila moja majka. Imale smo sretno djetinjstvo prepuno dječijih igara, smijeha i slatkiša, dok ga rat nije prekinuo. Rat smo provele razdvojene, svaka u podrumu svoje zgrade, strahujući i za svoj i za život one druge. Srele smo se tek po završetku rata i tih dana sam bila luda od sreće, ali ta moja sreća nije potrajala. U svega nekoliko dana otišla je sa svojima u Njemačku. Kao dijete, nisam znala ni gdje se ta Njemačka nalazi, ni zašto idu kad je prestalo da puca. Znala sam samo da mrzim tu Njemačku, da mi zvuči strano i prokleto daleko, da njihov odlazak nema smisla sad kad su sva djeca iz naše mahale počela ponovo da se okupljaju i igraju. Moji su me tješili riječima da je moja sestra otišla na malo duži odmor i da će se vratiti. Vjerovala sam im, živeći za dan kad ću je ponovo vidjeti. Prošlo je nekoliko godina do našeg sljedećeg susreta. Za to vrijeme slala mi je pisma, na kojima je crtala mnogo raznobojnih cvjetića i srdaca, slatkiše i igračke kakvih nije bilo kupiti kod nas. Još uvijek sam mrzila tu Njemačku jer nas je razdvojila, ali sam počela uviđati da je ta Njemačka pravi dječiji raj a bila sam sigurna da su imali i parkove i igrališta veća i ljepša od onih na kojima sam se ja igrala.
I konačno je došla, ali u posjetu. Tad smo već bile srednjoškolke. Pričala mi je o svemu i sve je zvučalo isuviše lijepo, skoro čudno, ali najčudnije od svega bilo mi je to što je radila. Išla je u školu i sama zarađivala svoj džeparac koji je bio mnogo veći od mog. Imala je prelijepu odjeću, svoj mobitel (u to vrijeme kod nas su mobitel imali samo direktori velikih preduzeća) i mnoge druge stvari koje sam prvi put vidjela. Otišla je nakon svega nekoliko dana i nedostajala mi je više nego ikad.
Od tog susreta je prošlo 15 godina. U međuvremenu, ona je diplomirala u Njemačkoj, ima već nekoliko godina radnog staža, svoje auto koje vrijedi koliko i jednosoban stan u Sarajevu, Mac Apple, iPhone 6 Plus… i dovoljno slobodnog vremena da uživa u svemu tome. Ja sam za to vrijeme diplomirala, potom magistrirala i već godinama tražim posao. Prvu godinu sam tražila posao iz struke, ali zadnjih 5 tražim bilo kakav pristojan posao. Radila sam na crno jedno vrijeme, pa su me odavno skinuli sa biroa zbog čega sam izgubila pravo na zdravstveno. Auto nemam, a za Mac i iPhone ne bih ni znala da mi nije nje.
I tako, u proteklih 15 godina viđale smo se, uglavnom, dvaput godišnje kada bi ona došla za praznike. I nije da se nije željela vratiti, ali posmatrajući mene i ljude iz moje neposredne blizine, shvatila je da se ustvari nema gdje vratiti. Otišla sam i ja nekoliko puta u tu Njemačku, opet zahvaljujući njoj. I doista, u poređenju s ovim ovdje, djeluje bajkovito – svi su zaposleni i adekvatno plaćeni, imaju stanove, auta, razna osiguranja, najnovije telefone, laptope, prekrasne parkove…Tamo ne možete vidjeti tridesetogodišnju magistricu bez posla ili za sudoperom neke kafane. Ne možete vidjeti ni tridesetogodišnjeg čobana na direktorskoj poziciji firme koju vodi ravno u propast, a koji od obrazovanja i radnog iskustva ima jedino ono iz domena lizanja dupeta nekom političkom čobanu. U toj Njemačkoj svako ima pravo na rad, usavršavanje, unapređenje i adekvatnu zaradu. Ma, zamisli ti to!
Zašto nisam otišla i ja u tu Njemačku trbuhom za kruhom? Pa baš zato što sam ovu zemlju smatrala svojom svetinjom i nadala se boljem i u najtežim trenucima. Ali, s trideset, s diplomom magistra, bez posla i prava na zdravstveno, bez ikakve mogućnosti da u skorije vrijeme riješiš osnovna životna pitanja, shvatam da me ova zemlja nije iznjedrila već ispljunula a potom dobro sažvakala.
Jebeš grb, zastavu i himnu uz koje se ne osjećaš dostojanstveno, jebeš i pasoš uz koji do neki dan nisi mogao nigdje. Jebeš zemlju u kojoj je najvažnije da ne puca. Nije grijeh odreći se ni monstruozne majke i prihvatiti ljubav maćehe, a ne kamoli zemlje koja ti samo uzima a ne daje doslovno ništa.