Navikao je već naš mali čovjek da ga puši kome god se digne. Prijeratni ponavljač u opštoj strci ukrade tonu donacija i od toga izgradi carstvo-puši mu ga, možda ti šta od toga dopadne. Čoban se ubaci u politiku-puši mu ga, možda ti zaposli sina da čisti opštinu. Dođe dijasporaš, sagradi kuću na četiri sprata sa lavovima na ogradi-puši mu ga, možda ti poslije plati piće. Ukratko, puši ga naš mali čovjek svima koji imaju dovoljno para i bezobrazluka i od kojih može možda nekada izvući neku korist. U njima vidi svoje idole, ljude koji su na brzinu uspjeli ostvariti ono što naš mali čovjek vrednuje više od bilo čega. Pare. Mada, ima ti tu još nečega, pored koristoljublja. Puši ti ga naš mali čovjek i zbog kukavičluka. A nekad ga popuši i slučajno, otme mu se. Čisto jer to svi drugi rade.
Evo, uzmimo na primjer, ovu situaciju. Sjedim u onom sarajevskom tržnom centru, onom modernom, skoro sagrađenom. Ima ljudi mašala, biznis cvjeta. Ulaze dvije djevojke, jedna sa stomakom do zuba, sretna buduća mama i sa njom druga, puna energije i nekog elana. Naručuju i ubrzo, vidim ja, ona energična se okreće uokolo, nanjušila cigaretu. Pogleda naokolo, svuda izlijepljeni ‘no smoking’ znakovi. ‘Aman, brate, pa ako čobani ne znaju čitati, fino je nacrtana prekrižena cigareta.’, skoro pa joj čitam sa usana. Pratim joj pogled do iza drugarice, odakle dolazi dim. Kad tamo, onaj tipični balkanski poslovni sastanak u kafani, sastala se seljadija. Sjedi njih nekoliko sa bivoljim glavama i svi odreda-puše. ‘E, majku mu, nije ti ovo kafana’ procijedi djevojka kroz zube. Ode ti naša junakinja do radnice restorana, pa je zamoli da poruči svojim gostima da je pušenje zabranjeno. Kad ono, radnica je obavještava, da je dotični vlasnik ne samo tog, već i još nekoliko restorana tu, tonom u kome se vidi da ona smatra da mu to instantno daje imunitet na sva moguća ljudska i božja pravila. Kao da je vlasnik i samoga centra, u kome vrijedi pravilo zabranjenog pušenja. I prostora koji dijele svi objekti. A vlasnik-čoban gleda i podrugljivo se smješka. ‘Ta će ona, nek šuti i trpi. I stvarno, šta će ona, neće valjda ići tući se oko cigarete sa četvoricom čobana. Ionako je već prati glas da je prgava i ljutita, vidim po pogledu kojim se odlučuje da ipak ništa ne poduzme. A ona samo ne trpi nepravdu. Ali, ko će to ljudima objasniti, pogotovo onima koji su navikli da ga puše i ne vide ništa loše u tome. Premjesti sebe i trudnu drugaricu i proguta bezobrazluk. Kratko rečeno-popuši ga. Popušim ga i ja šuteći i gledajući, a gazda čoban, ironično, ostade jedini koji nije popušio.
Eh, sad, kad će da ga prestane pušiti naš mali čovjek? Onda, dragi moji, kad povrati dostojanstvo. Kad pljune na pare koje bi mu neko drugi možda mogao dati jer će mu ga popušiti. Onda kad prestane da se boji posljedica. Onda, i tek onda, kad dovoljno ljudi skupe hrabrosti i dostojanstva da odluče da neće da trpe bezobrazluk. Onda kad prestanemo gledati na osobe poput djevojke iz priče kao na luđake. Onda kad takvima pružimo podršku u borbi protiv nasilja i seljakluka, umjesto da ih osuđujemo i kritiziramo. Možda vama i ne smeta dim cigarete, ali poenta nije u tome. Poenta je da postoji red, da postoje pravila. Poenta je u tome da ovakvi poput čobana iz priče misle da pravila ne važe za njih. Poenta je što isto tako kao što ne poštuje ovo, čoban neće poštovati ni saobraćajno, niti bilo kakvo drugo pravilo. Poenta je što će ovakav jednoga dana da vas pregazi automobilom i prođe bez kazne. Što će da ukrade bez da trepne i privatno i državno. Što neće oklijevati da potegne ni riječi ni oružje. A zašto? Zato što šutimo. Zato što smo i dalje kukavice. Tek onda kad izmognemo hrabrosti i suprotstavimo se takvima koji nam kradu grad, državu, život, tek tad ćemo moći da odahnemo. Da počnemo da živimo. I prestanemo da ga pušimo.