proizvodimo ogromnu količinu smeća. ne mi, pojedinci, mi samo prosljeđujemo smeće nakon što otpakujemo stvari koje smo kupili. još uvijek ne lučim karton, metal i plastiku, ali ih redovno iznosim kesama iz stana. naročito je upadljivo tati, jer vidi razliku u dinamici skupljanja smeća sad, kad sam i ja u stanu.
strašno. dođe mi da žalim za vremenima staklenih boca za mlijeko, i ambalažom koja je pakovala konkretne količine, najmanje od kilogram, ili pola. dolaskom začina i “delicija” na tržište počelo se pakovati i 30, 80 ili 115 grama. pola prodavnice zauzmu kutije keksa, napolitanki, kese čipsa, smokija u kojima sve zajedno nema ni 20 kila. a njihova prehrambena “težina” je u šećerima, mastima i aditivima. ako slučajno ima vlakana, odma je “zdrava hrana”. proteini u tragovima.
to znači da se u skupoj ambalaži prodaju male količine niskokvalitetnih proizvoda koji pritom nisu prehrambeni koliko “dozvoljeni za prehranu”, kao ukras sa jelke od kojeg nećeš povraćat, a može ti bit malo muka. toliki sistem oko lošeg proizvoda. sve je upakovano, prepakovano, ajde higijenski proizvodi, po tome i hljeb, mada, tolike godine je hljeb od pekare do tebe bio pipan i preslagivan, dodavan, i nikad ga nisam doživljavala prljavog. kao što kašičica za pričest nije prljava poslije trista usta.
dakle usitnilo se pakovanje šuplje, škodljive hrane, dok je ono što je nekad kupovano u malim količinama, tipa pavlake ili majoneze, sad dostupno u većim pakovanjima. a ti sav nekakav moćan kad kupiš najveće pakovanje nutele.
šta se prije jelo pomalo i ponekad, sad se krka supenim kašikama, a proteini, vlakna, zdrave masnoće i sirova do djelimično prerađena namirnica, što se prije tridesetak godina krkalo supenim kašikama, sad je skupa roba za one koji su se nafurali na vegetarijanstvo ili šta već.
za nedostatak vitamina se nude suplementi, a mjesta na kojima raste sve to, ali pravo, su zapuštena, poljoprivreda zanemarena, i bosna ponosna neiskorištena.
ne uzgajamo svoje jer kupujemo uvozno, koje nam ostavlja smeće, a ne daje ništa. tolike ozbiljne količine smeća uvozimo da mi se čini da je u pitanju neka zavjera, neko se dosjetio kako da nam legalno utovari smeće u državu, i još da mu platimo, pa neke bezvrijedne trice trpa u po kilogram svojih bionerazgradivih ambalaža, koliko smo samo plastike uvezli kupujući omekšivače za veš, a sve što dobijamo je jadno, kao za one “budale sa balkana”, baaznija, jebo njih. dok se oni međusobno dogovore ko koga može zvat, rade li službe svoj posao, ministarstva, carina, tržišna inspekcija, zaštita potrošača, ko je nadležan, hu-ha, možeš završit trista poslova! uzet šta ti se sviđa, sve je na prodaju, istorijski spomenici, centar grada, zelena zona, i vodozaštitna, imamo krasna klizišta, hacijendu pored rijeke (druga kuća nizvodno od mjesta gdje se bacaju šporeti), prodaju se i škole i duše i sudbine, i žene i djeca, prodaje se sve, kao i uvijek, u čaršiji je pazarni dan.
mi nemamo više čime da pazarimo. ni ovaj grad, ni ovu zemlju, ne možemo više, već dugo, da finansiramo. nemamo svoj proizvod, ne možemo tuđim parama kupovati tuđe proizvode, a od nasljedstva imamo razaranje i dugove, i bosnu ponosnu. njena brda, doline, rijeke, šume, rude, vazduh, i komšije. da li se dosadašnja vlast uspješno snalazi sa time što imamo – ne – zanemarujemo brda, doline, rijeke, šume, rude, vazduh, a to sa komšijama politički može biti šta hoće, na terenu će uvijek biti stvar pojedinca.
na terenu procjenjuješ mudrije, da sačuvaš sebe, i nećeš sebi praviti neprijatelja tek onako. ljudi žele da se vole sa komšijama, umorni su od praiskonskog štrecanja na svaki šuš, daj vrijeme mira među plemenima, vrstama, rasama, vrijeme objedinjavanja svih kategorija u jednu, sveobuhvatnu, u kojoj je razlika u boji kože ili religiji poput razlike u visini ili boji očiju.
dug je to put…
pošto vjerovatno nećemo doživit, ajmo mi malo štrecat za svaki slučaj, a načelno zagovarat vurld pis i ljubav među ljudima. neka za sve ostane jedno “ali”, jer “..jeste, ALI – to dobro bi onda morali počet radit svi!” podsjeća da nismo zreli.
mi moramo poželjet da nosimo cekere, one jake, velike i u njima staklene flaše i tegle, i papirne kese, i poželjet da se njima snabdjevamo svježim, kvalitetnim proizvodima – domaće mlijeko, sir, marmelade, med, orasi, voće, povrće – da je odlazak u nabavku odlazak u prirodu, na imanja, kod familije, prijatelja ili nekog gazde, da se čajevi beru, da bosna pije i služi domaće čajeve umjesto aromatiziranih kesica iz ko zna kojeg dijela svijeta pun ko zna kakvih baja, praški, pesticida. da se ide na izlet u branje čaja, nane, metvice, kadulje, šipurka, hajdučke trave, koprive, da se poznavaoci angažuju pa narod educiraju, ponesi to i to, treba ti to i to, ići ćeš tuda i tuda, i to košta 10 KM po ekipi.
doneseš kući čaja, usput naučiš nešto o bolestima, načinu primjene, iskustvima, i tako dalje, pa umjesto da milford naplaćuje pet maraka za 80-90 grama čaja, i još toliko grama ambalaže, baznija može da pije i služi svoje bilje koje se od livade do usta dobaci bez velike muke, posla ili ambalaže.
ima ona kad nasljednici otkriju neočekivano bogatstvo na svoje ime, a ima i kad saznaju da su naslijedili dugove i obaveze, i možda neki stari servis sa pozlatom koja garant nije prava.
prava je, zato moramo dalje 🙂