Napuštene djece će uvijek biti nažalost. Pitanje loših majki i očeva će uvijek biti predmet diskusija. Ipak, u međuvremenu se niko ne pita kako je zapravo toj djeci. O njima znamo samo da su „domci“.
Ipak, kako je odrasti bez saznanja o sebi, roditeljima, često čak i bez tačnog datuma rođenja? Kako je odrasti sa imenima koja je dao neko usput ili prezimenima koja se dodijele kao najčešća u mjestu u kojem su napušteni ?
Ko su, kako žive? Kako izgleda jedan njihov dan u Domu ili u školi? Da li kao ostaloj djeci? Šta imaju za ručak utorkom, šta petkom i smiju li imati obrok između ? Koliko problema imaju zbog društvene obdačenosti ? Kako dobijaju ili kupuju majice, školski pribor, jaknu, čizme, tene .. ? Mogu li oni uperiti prstom u izlog i reći – Ja hoću ove ?
Kojoj društvenoj, kojoj političkoj, kojoj ljudskoj kategoriji ih priklanjamo? Gdje crpimo prava za to? Odakle da počnem, gdje da stanem ? Ne znam.
Kad ste direktno involvirani u život takve djece i kao posmatrač razvijete emocije jače od lanaca i katanaca. Gledate kako od malih postaju veliki, znate kako njihova lica izgledaju kad su ljuti, kad su tužni ali i kad razvuku onaj osmijeh što srce razgali.
Ne znam puno toga ali znam da koliko god problema imaju djeca sa oba ili jednim roditeljem u ovoj državi, u slučaju napuštene djece pomnožite ih sa 1000.
U društvu nezaposlenih, obespravljenih, gladnih i unesrećenih gdje malo šta pošteno postižu djeca iz uređenih porodica, šta može postići dijete koje je napušteno ?
Vjerujem da je bar 60% stanovništva u BiH bilo nekad u nekom Domu za nezbrinutu djecu, poslovno, privatno, humanitarno, kako god. Proveli ste tamo neko vrijeme ili pak uručili neku pomoć.
Zagrle vas, gledaju sjajnim okicama i mole za pažnju. Jer, ne treba im više. Imaju krov, kakav takav, imaju i u tanjiru dovoljno hrane al’ niko valjda nije dovoljno plaćen da im da dovoljno pažnje, ne koliko im treba, ne koliko zaslužuju.
Ova djeca osim osnovnih potreba za život koje uključuju krov nad glavom i hranu u ovakvoj ustanovi pored škole nemaju nikakve sadržaje.
Kako izgledaju njihovi dani u cjelini ? Njihovi mjeseci i godine ? Smiju li sanjati, maštati ? Smiju li željeti što druga djeca žele ?
Da li s njima rade ljudi koji vole svoj posao ili ne? Da li doživljavaju verbalne i fizičke napade ?
Šta su oni za vas kad na njih pomislite? Da li ikad na njih pomislite? Bili i sami roditelji ili ne.
Šta su oni za društvo? Nepoželjni višak? Jesmo li zaista toliko bahati?
Da smo društvo onih koji se igraju i onih koji su igračke poznato je. Ipak, i u igri moraju biti odmjerene snage. U slučaju napuštene djece to nije tako.
Kao neko ko ih prati deceniju znam koliko malo treba za njihov osmijeh a koliko puno za suzu.
A puno je. Meni nisu statistika koju pročitam i za koju kažem „ Ne daj Bože“.
Za mene su sreća, radost, i svako narušavanje njihove sreće doživljavam lično.
U mom srcu su se desile neke duboke brazde, koje ne može popuniti ništa osim osmijeha te djece. I shvatam to kao misiju ne shvatajući ama baš nikog ko to ne shavata kao ja. Ama baš nikog ko u osmijehu te djece ne vidi planinu emocije kao ja.
Kada se desi da bespomoćno gledate kako se veliki ljudi igraju sudbinama te djece postanete jako, ali jako tužni. Želite stati na mjesto nepravde i pustiti da vama to čine jer su djeca činjenicom da su sami već dovoljno uskraćena.
Možda ne znate ali, u gradu prepunom pravnika, zakona, organizacija o ljudskim pravima, demokratiji, ministarstvima za socijalni rad, silnih zaštitara dječijih prava i političkih retorika postoje djeca koja strahuju.
Postoje djeca koju se protiv njihove volje drži na mjestima koja nisu za djecu.
Postoje djeca kojim se instrumentaliziranim i fiktivnim dosijeima mijenjaju sudbine i daju lijekovi da budu poslušni. Postoje djeca kojoj se pod diktaturama i zastrašivanjima svodi svaki dan.
Gdje ti ljudi koji rade sa i za djecu nalaze opravdanje svojih mjesečnih primanja? U djetetu kojem je uskraćeno školovanje? U djetetu koje je izolirano u nepoznato mjesto? U djetetu koje u strahu broji zadnje dane do 18-tog rođendana i ne zna šta će s njim biti jer ga zakon nije planirao? U djetetu koje se boji svog sutra?
Znate li da Službe za socijalni rad i domovi međusobno bahato bacaju loptice odgovornosti a loptice su djeca. Živa bića. Životi. Ne dosijei.
Imaju dosijee ali ne i život.
Dovoljno im je što su napušteni od strane roditelja da se dozvoli i da se državna administracija poigrava sa njihovim životima po ličnom nahođenju i želji bez razmišljanja o posljedicama.
Zakon kaže da djeca nakon 18 godina moraju napustiti Dom za nezbrinutu djecu. Gdje da odu? Gdje da rade? Gdje da žive? U državi u kojoj ni jedan aparat sistema ne radi kako treba djeca iz uređenih porodica ne napušaju dom u toj dobi, ne rade mnogo iza 18 godine i nemaju mogućnost osamostaljenja.
Ali, oni imaju roditelje. Napušteno dijete ima zakon.
Ovo moje negativno osvrtanje nije inicirano fikcijom niti umišljenošću i najmanje je subjektivan dojam.
Znate li koliko porodični zakon šteti samoj djeci kojoj je namijenjen, koliko zakonskih propusta u njemu ima i koliko je najviše na štetu napuštene djece koju bi trebao najviše zaštititi?
Zašto djeca uopšte dožive punoljetstvo u Domu ako su tu od rođenja? Zato što to nekome odgovara.
Kada deceniju gledate male dječake i djevojčice koji postaju momci i djevojke svaki susret s njima se pitate kako je moguće da tako zdravu, lijepu, pametnu djecu niko do sada nije htio usvojiti kad bih ja prva povela cijelu grupu kući da mogu.
Ali, moguće je. Sve po zakonu. Zakonom je proces usvajanja definisan toliko komplikovano da čak i ljudi sa terminalnim oblikom steriliteta i ljubavlju prema djeci odustaju.
Tolika komplikovana procedura dala bi insinuirati da se radi o mjerama maksimalne zaštite djece od usvajanja koja nisu dobra za njih ali to nije tako jer djeca često i pored kriterija, analiza i provjera završe u porodicama koje su neprikladne pa se stres usvajanja a zatim vraćanja djeteta u Dom ne može mjeriti ni sa čim.
Kakva je to procedura usvajanja u kojoj se djeci uskraćuje porodično okruženje, dom pun ljubavi i normalno odrastanje ? Poražavajuće su statistike usvojene djece.
Ne, nisu to papirološki propusti. To su propusti koji mijenjaju život ovoj djeci.
Zašto je u toj igrici bacanja loptice odgovornosti između Doma i Socijalne službe samo jedna žrtva – dijete.
Zašto žrtva nije neki traljavi socijalni radinik ili psiholog koji rade po direktivi bez pretjerane predanosti poslu ?
Čije interese ova djeca svojom patnjom ispunjavaju?
Za političare je to isuviše jalova institucija, nema miliona i zarade, za državnu administraciju ta djeca su to je tek papirološki teret a za pravne i socijalne službe tek slučaj više, a djeca su kao bitnost u društvu odavno marginalizirana.
Ispitivanje ove tematike i problematike znači otvaranje „začaranog“ i „talovskog“ kruga samih uprava ovakvih institucije, njihovih uposlenika, socijalnih radnika, psihologa i svih uključenih u rad sa ovom djecom, jer za sve radnje osnovane i neosnovane, opravdane i neopravdane zasigurno postoji „regularna“ papirološka pratnja. Kao i u svemu u BiH. Sve nam je „ po zakonu“ u anarhičnoj državi.
Znate li kako se osjeća školarac kad vidi nove tene, teku ,majicu … ili mobitel .. ili bilo šta kod svog druga ?
Znate li kako je djetetu kojem na roditeljski ide vaspitač ili socijalni radnik?
Znate li da se njihov život ne zove život već dosije br xx?
Kada dijete u Domu napuni 17 godina i pri kraju je srednje škole, počinje stresnu fazu borbe za život.
Inače, čeka ga ulica. Istražuje moguću rodbinu kod koje bi mogao privremeno da se smjesti, traži bilo kakav posao, često fizički i kasnije se malo ko pita kako živi. Od Doma i od društva više nema nikakvu pomoć.
Kad se radi o dječacima, donekle je lakše.
Djevojčice se pak udaju odmah nakon srednje škole, odlaze iz Doma, jer kako će drugačije obezbijediti krov nad glavom.
Znate li koliko djece ima snove da trenira fudbal, košarku, plivanje, da pjeva, pleše … bude nastavnik …
Kao vječiti luđak, često sam uz pomoć dragih poznanika posredovala tim snovima, ali zar to nije uloga institucija ? Kako bih uopšte mogla ispuniti snove sve djece. Teret neispunjenja je bolan. Kako institucije to ne boli kad mene razara?
U živote djece koja nisu napuštena piše se svašta, zagrljaj roditelja nakon 5-ice iz matematike, nova torba, razgovori pred spavanje, zajedničke igre …
U živote napuštene djece se ne piše mnogo, osim stalnog prefiksa „domac“ i tereta koji nose kako zbog roditelja koji su ih napustili, kako zbog uređenja društva, kako zbog svakodnevnice.
Rođendanska zabava samo za jedno dijete? I to je san. Rođendanska torta samo za pojedinca? Ne.
Nema budžeta osim ako neko van Doma dobre volje ne dođe i ne donese „ rekvizite za slavlje“.
Rođendani se slave zajednički, ako se slave. Jednom u par mjeseci sa spiskom sve djece koja su u tim mjesecima ( nadati se tačnim danima ) rođena.
Kad slušate prozivku djece koja sva isti dan „slave“ rođendan srce vam se zgrči do puknuća.
I onda kad god možete odnesete tu prokletu tortu sami ili uz prijatelje ne bi li dobili koji osmijeh za tako malo.
I onda zakon kaže da se nemirna djeca tretiraju psihološki jer ako su nemirni ne mogu biti i normalni.
Ma kakav dosije ove djece bio i ma kakvi „prestupi“ im se teretili radikalne kazneno – popravne mjere prevazilaze razumom prihvatljivo te se njima ugrožava zdravlje i psiho-somatski razvoj djece.
Rad sa napuštenom djecom nije samo zahtjevan već jako osjetljiv, odgovoran i specifičan te se istim ne mogu baviti oni koji nisu kadri nositi teret te odgovornosti i pri tom biti nesvjesni koliko snažno odluke na papiru utiču na smjer i budući život ove djece.
Po meni isuviše radikalne odluke insinuiraju odsutstvo želje za radom i ulaganjem truda u posao koji je vrlo odgovoran.
I ta djeca su u stalnoj neizvjesnosti. Neizvjesnost je za ulicu. Ako već postoji institucija, ona mora imati rješenja za djecu u svemu. U svemu i za sve. Unaprijed. Bez neizvjesnosti.
U svim uzajamnim interesima institucija djeca nikako da prestanu biti oni koji ispaštaju.
I uvijek se nekako zaboravi da su to djeca koja sutra trebaju biti ravnopravni članovi ovog društva, budući radnici, porodični ljudi.
Ako su loša uprava i neglekcija zaduženih za djecu jedina prepreka za njihov normalan i potpun život bez straha, ugnjetavanja, neizvjestnosti, onda stvarno ne znam kako iko smije baratati terminima dječijih prava a ujedno imati djecu koja žive na rubu svog društvenog života.
Odsutstvo rada sa djecom, nekreativnost dovode do ponašanja djece koja nisu primjerena i koja ne odobravam ali koja se ne tretiraju samo u posljedici već u samom uzorku.
Dijete lošeg ponašanja je posljedica lošeg roditeljstva ne obratno. Tako i ovdje.
Dijete nepoželjnog ponašanja je posljedica lošeg rukovođenja institucijom koja bi trebala da radi isključivo u interesu i za dobrobit djece, za šta su na koncu plaćeni ako već nisu emotivno vezani.
Zašto se niko ne pita zbog čega su se ta djeca ponašala buntovno i „ izašla iz granice primjerenog ponašanja“ ? Na prevenciji ovog ponašanja i traženju uzroka se ne radi.
Da li su nedovoljan rad sa djecom i odsutstvo posvećivanja pojedinačne pažnje znak upitnih kompetencija ili pak sterilnog pristupa radu ? Da li su radikalne mjere poput ovih znak skrivanja nesposobnosti za dozvoljene odgojne metode ?
Djeca u uređenim porodicama nekada prirodno izađu iz okvira ponašanja ali ih se ne stavlja u poziciju za tretiranje u neadekvnim institucijama.
Ta djeca nemaju drugi krov, nemaju druge roditelje, nemaju drugi autoritet i da li je zaista uredu da teret cjelokupne nesposobnosti onih koji se njima bave i neglekcijom koja rezultira „ neprimjerenim ponašanjem „ jer su zapuštena odgojno, sama djeca nose ili oni koji su to uzrokovali svojim nesposobnostima.
U tinejdžerskim godinama odsutstvo autoriteta, brige i razgovora sa djecom ima posljedice koje bi nastale u svakom domu sa roditeljima. Djeca se bore za opstanak i pri tom ne biraju sredstva naučeni na najgore.
Puno je toga što ne znate. I dok se mi izigramo, ode jedno dijete u nepovrat.
Znam da ne znate. Nisam ni ja znala dok nisam došla preblizu. Možda i previše blizu.
U ovoj državi (sa)znanje nije prednost. Ono je bol. Bar mene mnoga moja saznanja bole. Kao ovo.
A šta tek njih ( djecu ) sve boli.