Nakon ponovnog hapšenja Lijanovića pod parolom „da nije nevin, ne bismo ga hapsili toliko puta“, nestašice vode u glavnom gradu zemlje bogate vodom, nevjerice i euforije što Tuzlak Milan Đurić zabija golove za reprezentaciju BiH, dok Mostarac Damir Beljo sluša himnu BiH, čovjek bi pomislio da smo dotakli samo dno, od kojeg niže ne može. I ponovo bi se gadno prevario! Jer mi uvijek možemo niže, i gore. Svjež dokaz tome je koalicija Radončića i Izetbegovića. I ne šokira to što su ova dvojica preko noći, uz kiseli osmijeh, pružila si ruke nakon međusobnog javnog optuživanja za more nedjela. Jer, svima je poznato da je politika najveća kurva koja najviše priča o poštenju. Šokiraju oni koji su ih birali, a koji se nakon njihovog pomirenja, uzrokovanog ličnim interesom, ne osjećaju prevarenima. Naprotiv! Sudeći po komentarima na društvenim mrežama neki od njih zaista vjeruju Avazovom sadržaju, koji se mijenja ovisno o političkom vjetru, pa sad smatraju da „Bošnjaci konačno kreću ka stabilnosti“. Ali, ajde da to gledam s ljepše strane kako ne bih prolupala. Možda neki od prodanih birača konačno pročitaju istinu u tom istom Avazu, a koja se nalazi između redova, pa na sljedećim izborima pruže šansu i nekoj trećoj, bar manje potkupljivoj, stranci.
I kako to obično biva, kad se godinama kontrolišeš da ne laješ k`o avlijaner na sva zvona usljed usrane situacije u državi, frustracije se gomilaju i pošto ne izlaze na usta, izađu opet gdje ne želiš – na glavi i to u vidu sijedih vlasi. Strašno! I prestrašno za nekog ko se nikad nije farbao, ko se grozi farbanja i ko je prezadovoljan svojom bojom kose. Samo još kad bi je bilo više, majku mu! I tako zaobilazeći mjesecima frizera i ogledala, shvatih tokom vikenda da, bježeći od problema sa sijedima koje mi uvećavaju starost u očima drugih, prouzrokovah još veći problem – ispucale vrhove zbog kojih drugima djelujem još i kao neko ko ne vodi računa o sebi. Stara i nenjegovana. Lijepo, nema šta! S namjerom da popravim bar jedno od tih iskrivljenih dojmova, odem u frizerski. I dok me šišala, pritom me uvjeravajući da je shvatila kakvu frizuru želim, frizerka me upita kad i kod koga sam radila pramenove. Šokirana saznanjem da mi je to bijelo govno zaposjelo glavu u daleko većoj mjeri nego što sam mislila, jedva prozborih da su mi to prirodni neželjeni pramenovi. Na moju potpunu nevjericu gospođa je konstatovala kako su mi sijede jako dobro raspoređene i kako izgledaju kao djelo vrsnog frizera. Iako me i ova simpatična gospođa učvrstila u uvjerenju kako su svi frizeri dželati koji jedno pričaju a drugo rade, prvi put u životu izašla sam iz frizerskog salona ozarena lica. Nije me ošišala onako kako sam željela, naprotiv, unakazila me i ovaj put, ali mi je usadila novo viđenje mene – moderne žene kojoj se na glavi vidi da prati svjetske trendove (to što vi ne znate da su sijedi pramenovi sad u modi, to je vaš problem, moj više ne!).
Puna novostečenog samopouzdanja otišla sam u ponedjeljak na posao. Ali kakav bi bio život prosječnog bh. građanina kad bi mu i sitne radosti trajale duže od dva dana! Moju euforiju i samopouzdanje srozao je do dna kratak razgovor sa direktoricom – „bla bla bla…odličan si zaposlenik ali…bla bla bla…kriza je…bla bla bla…nađi drugi posao…bla bla bla“. Plačući i proklinjući sve političare kojih sam se sjetila u tom trenutku, javila sam novosti momku. Tješio me i smirivao, govoreći mi kako će se on brinuti o meni dok ne nađem posao. Za divno čudo, to me potpuno trgnulo iz očaja. I ne, nije me trgnulo zbog toga što bi se on zaista mogao brinuti o meni finansijski dok sam bez posla. Ne bi mogao, jer uprkos tome što naporno radi, primanja su mu čista mizerija. Ali je iskreno mislio ono što je rekao i to mi je otvorilo oči. Opet sam postala svjesna koliko me voli, koliko ga volim i kako često zbog stresne svakodnevnice zaboravljam na to. Potisnem ga nesvjesno u drugi plan, trčeći za boljim rezultatima, za pristojnim primanjima, za svim onim što mi ne znači mnogo u poređenju s njim. Čak sam godinama odlagala naše vjenčanje, dok „se ne složi ovo“, dok „se ne složi ono“… Ma, vraga dok se ne složi! Jebe mi se više i za taj posao kojeg nemam i za svim onim što nastojim posložiti godinama! Najvažnija mi je naša bezuslovna dugogodišnja ljubav. Vala je vakat da je krunišemo brakom.
Jebem li te, živote, lijep li si!