Na šalterima sam zlato. Ljubazno pozdravim, čitko popunjavam uplatnice, ne smrdim, razgovijetno pričam, i nerijetko se i ona poslovično nadrndana šalteruša otkravi od te moje divnoće pa malo k'o promijeni raspoloženje. Neki dan u banci, to nije bio slučaj. Mislim, doduše, da je promrmljala neki pozdrav kad sam već zamicala. U ograđivanju od groznih klijenata, mi fini dođemo kolateralna šteta.
Ovih dana sam u Sarajevu. Završavam gradske poslove. Uglavnom obilazim prodavnice kojih u mom selu nema, a u tom procesu gubim jezivo puno vremena u saobraćaju i na kasama. Ljudi su vrlo nepraktični. Ljuti, nervozni, u saobraćaju nerazumni, i mnogo toga bespotrebno komplikuju. A s obzirom da sa takvom, nakrivo nasađenom, opštom populacijom rade upravo šalteruše, zašto se uporno čudimo što su razvile štit od sedam kora?
Ne znam gdje je gore raditi za šalterom – u banci? U pošti? U opštini? Vjerovatno tamo gdje se radi sa novcem. Ljudi su skloni kriviti druge za svoje propuste. Bilo bi zanimljivo saznati koliko se ljudi svakog dana pojavi na granici bez ličnih dokumenata. Koliko ih ne provjeri da li su pravilno upisali broj žiroračuna. Veliki broj ljudi zanemaruje svaku ličnu odgovornost u kontaktu sa „sistemom“ što je čudno, jer živi uvjeren da sistem ne valja, ali kad mu zatreba, očekuje da funkcioniše perfektno. Šalteruše su nerijetko prikovane za sto u zagušljivoj prostoriji, izložene svakakvim virusima i bakterijama, na prvoj liniji udara nezadovoljstva opšte populacije, od njih se očekuje da ne griješe, nikad, čak ni onu statističku neminovnost, one su krive što ne radi sistem, što postoje dva matična broja, ili nijedan, što su ljudi nepismeni, što su zakoni takvi, što je sve poskupilo, što se djeca ne javljaju, i te žene (a uglavnom su to žene) zaista nemaju nikakav način da se zaštite i sebi olakšaju taj slabo plaćeni posao sem da se – ograde. Kao mrtvozornici. Žene od kojih nam toliko toga zavisi su nezadovoljne, umorne, izjebane, izmučene, ljute, rezignirane.
Kad bi, pak, bile vesele, zadovoljne, dobro plaćene, zaštićene, udobno smještene, kada papirni dokumenti ne bi bilo nepregledna, nepotpuna, često oštećena i prašnjavasila, kada bi postojao sistem koji im omogućava da očas posla dođu do vašeg dosjea, upisa, registra.. sve bi išlo brže. Šalteruše make the world go round. Zadovoljne i pažene šalteruše bi mogle praviti čuda – pokretati inicijative, animirati raznorazne kontakte, jer činjenica da godinama radiš sa opštom populacijom, od ministra do prosjaka, itekako znači moć. Dođe mi, kao nešalteruši, da osnujem udruženje i pozovem ih sve, da se podigne svijest o značaju i ulozi šalteruše u svakodnevnom životu pojedinca, nacije i regiona, pa da pomažući njima pomognemo sami sebi.
Šalteruše bi uvezale institucije, opštine, entitete, tip, klik, po računaru, eto uvjerenja sa fakulteta, potvrde iz policije, z.k. izvatka iz suda, jer džaba nama sve tehnologije ako šalteruše ne žele da ih koriste.
Trebalo bi organizovati regionalnu konferenciju šalteruša da se okupe, razmijene iskustva, isprate tehnološka dostignuća, ergonomske trendove, najbolje prakse, pa i iznjedre kakav dobar prijedlog za izmjene zakona.
Dosta je bilo napada na te napaćene uslužne radnice u vječitom procjepu između unesrećenog naroda i sistema koji ga unesrećuje, između mučenika i mučitelja. Nije pošteno, nije fer, njima treba pomoći, treba ih zaštiti, treba ih paziti da bi one pazile nas.
Mislila sam da prije svega treba pomagati prosvjetne radnike, ali sad mislim da šalteruše, u svojoj hitnoj potrebi za pažnjom, nimalo ne zaostaju.
Svi mi poznajemo bar jednu šalterušu. Jadne žene.