Već mjesec dana sam na moru. Uživam u ljepoti prelaska ljeta u jesen, miru malog pelješačkog mista, sunčanju i kupanju, večernjim šetnjama sa Zdravkom…
Ali da krenem od početka. Ovdje sam provela jun ljetujući u proljeće, a sad, evo, ljetujem u jesen. Ima to smisla, i lično se uvjerih, ne biti na moru u onim najtoplijim, najpopularnijim mjesecima. Tad ionako imam obaveze na selu, a tu prije svega mislim na poslove oko bašte. I taman kad bašta ispucava svoje posljednje darove, kad vrućine prestanu biti nesnošljive, tad je dobro vrijeme poći na more.
Kako zarađujem radeći za računarom, imam ih nekoliko. Onih personalnih, što se kaže, i ovih prenosnih, pa kako se gdje zadesim, tako palim drugu makinu i programe koji život znače. Internet konekcija, uslovi za pristojan položaj tijela dok sjedim, i to je sve što mi je potrebno. Sve je više ljudi koji zarađuju poput mene. Programeri, grafički dizajneri, webmasteri, prevodioci…sve je više nas kojima poslovno biće obitava u virtuelnom svijetu piksela, elektronske pošte, e-bankarstva, skajpa i gugla, a kad konačno izađemo iz njega, obično smo željni prirode, svježeg vazduha, fizičkog kretanja, odmora za mozak i tako tih stvari kojima urbana svakodnevnica ne obiluje.
Ovo pišem na laptopu starom 11 godina. Na neki način, ovaj uređaj je čudo. U njega su instalirani svi programi koji jednom ozbiljnom prevodiocu mogu zatrebati, Adobe i Corel paketi, najsavremeniji prevodilački softver, a tu su i monitor preko 17 inča, harman/kardon zvučnici… imam potrebu spjevati mu odu jer je prije neki dan počeo pokazivati simptome prelaska na ahiret kad su se na ekranu pojavile vertikalne linije. Zar još uvijek radi? – začuđeno me je upitao drug kompjuteraš kad sam ga neki dan zamolila za savjet u vezi nabavke novog uređaja. Radi. Zaradio je pfff…mnogo. Ko zna koliko desetina puta se isplatio. I zaista, ne treba žaliti prilikom kupovine računara za posao, jer i onaj najskuplji komad sebe isplati za najkasnije tri mjeseca. Zato valja opaliti po inčima, RAM-u, i šta već kome treba, i da ima sve moguće portove, napuniti ga najboljim softverom, očistiti suvišni, da nema tog posla, formata ili načina komunikacije za koji neće biti spreman. I šta još čovjeku poput mene treba? Zdrava kičma i guza bez proširenih vena.
More je ovih dana, vjerovali ili ne, ugodnih 22 stupnja (držite se južnog Jadrana). Voda je čista kao suza, nema gužve, tek pokoji kamper ili penzioner baci kraul ili udicu, a temperatura vazduha je tu negdje, dvadeset i nešto, uglavnom kratki rukavi, uveče dukserica ili džemperak, živi se ugodno, danju bez klime, noću bez grijanja. Živim 15 metara od mora. Završim prevod, i za tri minuta sam u vodi. Poslije deset dana su mi se pojavili mišići na ramenima, poslije dvadeset na leđima, a sad već imam i drugi par nogu, mnogo jačih, zategnutijih i vitkijih nego kad sam došla. Skoro svakodnevno plivam. Isprva stotinjak metara, sad već mogu kilometre. Ljepota fiskulture u vodi je što možeš reći da si se okrijepio bez kapi znoja. Umjesto na kauču pred televizorom, drijemam u ležaljci uz šum talasa. Dok čekam da provri kafa, budim se zobajući tek ubran nar u dvorištu. Uveče šetam sa Zdravkom, a ona je poseban lik. Suvonjava, živi od turizma, smilja i dobre voje, a prodaje i domaće džemove od znanog i neznanog voća. Navrati do mene, kad se kupam, pa donese neku svoju deliciju. U junu sam od nje dobila teglicu džema od divlje narandže koji ima taman toliko šećera da ga konzervira, i neodoljivu aromu, spoj slatkog i gorkog, istinska čarolija. Nisam ga načela dok se nisam kući vratila. Dobih i sad, neku drugu, ne znam ni reći od čega. Od nekih bobica i neke kalifornijske smokve, čini mi se, ploda nekog kaktusa, valjda se tako zove. Pita me, poslije par dana, kako mi se sviđa. Kažem – nisam ni probala. Ma jebi se mala, poviknu Zdravka, što nisi, kako ću znat vaja li?
Par minuta kasnije se vraća do mene izvrnute na ležaljci, sa načetom teglicom i plastičnom kašičicom što se hrane djeca, pa mi je tutnu u usta govoreći „evo ti, jebla se ti, da probaš kaki je!“
Kao raj.
Zdravka ima i koke, i kozu kojoj bere, nekom mačetom, zeleniš po šumici iza naše kuće, pa svrati do mene da pričamo o svemu, a ponajviše o prirodi, bilju, ljepoti ovog mista koje je njen život…prije dva dana plivam, a dan onako savršen, bezočno savršen, voda savršena, nebo savršeno, moje raspoloženje savršeno, ne znam više ni kojim stilom ni u kojem pravcu da plivam, tačno da čovjeku, Bože mi oprosti, dopizdi koliko je lijepo, vidim nju kako prilazi mom šugamanu i nešto ostavlja kratko mi mahnuvši. Izlazim onako slana, slanih usta, razmotavam peškir kad tamo u salveti, brat-bratu 200 grama ušećerenih badema. Bajama, što bi ovdje rekli, njenih, domaćih. I tako stojim na suncu, okapavam se i sladim usta i šta da pomislim, eto šta, sem ima li dalje, više, ljepše…ima li?
Ponijela sam šivaću mašinu i nešto materijala. Nešto ću joj sašiti. Ponijela sam i vodene boje, pa tako siđem sa ful opremom i slikam iz ležaljke. Ponesem i kafu, frankova arabika sa aromom čokolade i lješnika, pa moram pazit da umjesto o vodu, ne umočim kist u kafu. Slikam more, nebo, čamce, galebove. Ostatak vremena, dok sam u vodi pa se umirim, ili dok šetam do dućana, ili kunjam u ležaljci, u stvari sve dok su mi oči otvorene gledam i analiziram boje, kontraste, promjene u boji mora i neba, odbljeske sunca na površini vode kad puše jugo, pa kad puše bura, pa kad je mirno, „ka uje“…da eto, kad pokušam svojim nevještizmom da dočaram sve to, što vjerodostojnije prikažem to što vidim.
Mali, premali, skroman i preskroman insan postaje što ga veća lipota okružuje.
Ljudi vole umjetnike. Doduše, kako koji. Ljudi koji su preopterećni filozofijom „nema ljeba bez motike“ (taj sam, do juče, i sama bila), ljudi kojima je pažnja okrenuta borbi za opstanak, zarađivanju, sticanju i zadržavanju materijalnog, njima umjetnici (i filozofi, i tako ti..) idu na živce. To što umjetnici pokušavaju nema vrijednost u njihovom svijetu, pa čak i vrijeđa njihove vrijednosti. Ipak, u sredinama koje ne boluju od takvih stanja umjetnike vole. Svaki put kad sam slikala na javnom mjestu, svi su prišli sa pitanjem mogu li da pogledaju šta radim, pa bi mi pričali o svojim umjetničkim ambicijama i iskustvima, pokazivali šta oni rade. U junu sam, na primjer, dan pred odlazak otišla u jedan lijep restoran na drugom kraju mista do kojeg, u svojim šetnjama do dućana, nikad ne došetam pa tako i ne poznajem ljude, iako se ovdje vrlo brzo svi upoznaju. Uglavnom, krenem, pomalo stidna jer je to i za mene novo, sa svojom pločom, bojama, kistovima i čašicom, do tog restorana na čašu pošipa, jer sam zamislila kako bi bilo divno provesti popodne pijuckajući omiljeno bijelo i slikajući neki prizor iz tog dijela mista. Tako i bi. Pritom imaju neki vanjski šank sa česmom, taman da diskretno napunim svoju čašicu za boje. Upitah smeta li im da ja tu malo slikam, i vrlo brzo eto mene, onako fenserajski, tunika na golo rame, vire bretelice kupaćeg, a ja ko neka bjelosvjetska umjetnica šarkam kofol stručno dok se čaša pošipa preznojava na popodnevnom suncu. Kad sam ugledala sve to, tu postavku mojih stvarčica, ležernost situacije i to vino na suncu, pomislih, majke mi, uspjela sam, i to uspjela u rangu „kupila sam stan u petoj aveniji“ ili „popela sam se na K2“.
Eto konobara sa pitanjem „ispričavam se, mogu li da pogledam vaše radove?“
To već nije toliko šarmantan dio pošto nemam mapu punu kvalitetnih uradaka već početnički praznjikav blok sa par nevještih švrljotina. Ne mari. I u tren oka on govori kako voli umjetnost, a i planinarenje, a već sljedećeg momenta odlazi do restorana da mi donese dvije lijepe, kvalitetno uvezane knjige sa fotografijama koje je sa svojom ekipom napravio pohodeći Dolomite. Pregledala sam svaku od stotinjak i nešto visokokvalitetnih fotografija na lijepom, masnom papiru, a ispod svake pročitala rečenicu dvije kojima je opisivao šta treba i koliko treba. Toliko sam se bila uživjela da sam umjesto toplote mora i sunca osjetila planinsku svježinu. Kakva jutra, kakvi prizori, kakvi zalasci! Sjajno! I dva sata i dva akvarela kasnije, isprati me ne naplativši vino, pozivima da dođem i slikam kod njih kad god mi bude gušt, a ja krenuh doma pitajući se – ima li dalje, ima li?
Svake večeri, kad ne pada kiša, sat pred zalazak sunca Zdravka dođe po mene da idemo u šetnju. Provodi me kroz maslinjake, beremo cvijeće, grickamo rogač, zabadamo lavandu u kosu, i priča mi o svemu. Ja, koja inače pričam – ćutim i slušam. Zdravka ima petnaest kila sa krevetom i gojzerice, i trči ko koza. Ja imam sedamdeset kila više i ne baš savršenu obuću za trčanje po kršu. Tako gledam kud gazim, pratim njen glas, i virkam ka zalivu prateći kako se boje i odbljesci mijenjaju iz minuta u minut i metra u metar. I tako dođemo do apartmanskog naselja koje je sad pusto, bar što se tiče ljudi, ali puno što se tiče voća i maslina. Tu ćapimo po nar, pa ga u povratku zobamo. Nikako da ponesem nožić, pa ga načinjem zubima. Valjda tako i treba, prvo gorčina da ti se usne skupe i govno stisne, pa onda slast, zdravlje i život. U sumrak se vratimo kući, a ovih dana me kući dočeka i vatrica u kaminu, Ivanka naloži ne zbog hladnoće već štimunga, pa se zavalimo uz kakav kviz, nadmećemo ko je veća „drobilica znanja“ i pijuckamo tatine rakije.
Nema dana, ali dana, da ne komentarišem sa ljudima koji ovdje žive godinama ili čitavog života, kako je ovdje predivno. I kako ljudi to ne znaju. Postavim na fejsbuk pokoju sliku uglavnom morena dilemom da li je u redu vaditi ljudima vodu, ljudima koji čekaju da toplane puste grijanje, ljudima koji vade zimske stvari iz ormara, ljudima koji su ovog ljeta bili pet, sedam, deset dana na moru, ili nijedan, ljudima koji žive u sivim gradovima, zaokupljeni vijestima, onim najgorim, da li je u redu provocirati svojim bezočnim uživancijama, je li pristojno ne objasniti im da sam sve ovo dobila ne zato što imam više novaca nego oni, bolji posao, bogatiju familiju ili tako neku nepravednu prednost.
Istina, kupila sam gorivo da se puntićem dofuram dovde. Kupujem hranu. To su stvari koje kupujem i kad sam kući. Boravim kod žene kod koje sam prije tri godine došla kao turista. Sprijateljile smo se za šest dana. Ljetujem džaba, pijem pošip džaba, jedem domaće bademe džaba, i vrhunske marmelade džaba, sve ovo što je posebno, čarobno, nevjerovatno, savršeno, dobivam džaba, i sebe dajem džaba. Sve od sebe. Ne bude sve što naslikam bezveze. Šta se kome svidi, to mu i poklonim. Sve što umijem, mogu i imam snage, poklanjam. Prodajem samo prevode, što sam oduvijek i radila. Da bih imala para da kažem – dođite vi sad meni. Plaćam avionsku kartu. Idemo na koncert, u pozorište, pa i u taj prokleti šoping. Da kupim novi laptop. Da ovako prevodim sa Islanda, Balija, Kube ili Portugala. I da, s vremena na vrijeme, pišem o drugim stvarnostima, drugačijim rješenjima, o ostvarivanju nekih drugih ambicija, želja, onih koje smo polako počeli svrstavati u naučnu fantastiku, djetinjasto maštanje, jer je uvijek neko drugi onaj koji ljetuje dvadeset dana (obični smrtnik poentira sa deset), uvijek neko drugi obnaša umjetnika golog ramena uz čašu vina, uvijek se neko drugi sunča u februaru i uživa bezbrižnost kad se lome i nebo i zemlja, nikad ja, nikad obična, balkanska votažijem izjebana ja.
Elem, htjedoh reći da je vrijeme da se porazmisli o ovim jesenjim i zimskim mjesecima ako ste neko ko živi slično meni, od kompjutera. Apartman koji košta 50 eura dnevno u sezoni sad stoji prazan. I tako je prazan sve do juna. O sobama da ne pričamo. Nema gazde koji ne bi volija čvaknit koji euro van sezone. Nema kuće bez bežičnog interneta. Tako da možete živjeti mjesec dana na moru za manje novca nego što ćete potrošiti kod kuće. Dok zurite u ekran, svejedno je gdje ste, ali zato kad završite sa poslom – oko vas je raj. Pa i da nema kupanja, ima sunčanja, šetnji, rekreacije svih vrsta, vožnje biciklom, obilaska susjednih mjesta, gradova, ostrva. Ako slikate, slikajte. Čitajte knjige. Gledajte filmove. Radite jogu pored mora. Pet tibetanaca. Džogirajte. Veslajte. Ronite u odijelu.
Zdravka, koja nikad ne bi otišla odavde, svakog drugog dana ide do male mjesne pošte koja se zatvara u jedan popodne, da pošalje telegram ili pismo. Piše svima, od ministara do Kolinde. I ovo ovdje, i to tu, isti je svijet. Samo su ljudi drugačiji. Reinvent yourself.
P.S.
Večeras mi je prvi put zazvonio telefon poslije mjesec dana. Čudan osjećaj. Neko pogriješio.