U našem komplikovanom, ili ako hoćete, kompliciranom jeziku i obrazovani ljudi teško se snalaze, i to do te mjere da im se često omakne č umjesto ć, “bi ste” umjesto “biste”, “će te” umjesto “ćete” i slične koještarije koje se godinama uče u osnovnoj školi, popravljaju u srednjoj, i zaboravljaju poslije srednje. Pomislila bih da se od tog silnog učenja u čovjeku prosto javi inat, pa neće više ni da pamti ni da mari za takve, odveć nevažne stvari. Za one koji pak mare, koji se trude biti bar pristojno pismeni, kad imaju pravopisnu dilemu, a nemaju kad listati stručnu literaturu, postoje razne fejsbuk grupe koje se bave jezikom poput grupe Jezičke nedoumice, pa koga interesuje da li se piše “uredu” ili “u redu”, tu se slobodno može i dodatno zbuniti, jer na bosanskom jeziku se piše sastavljeno, a na srpskom rastavljeno, na primjer. Ko pokuša dati logički smisao nekoj jezičkoj konstrukciji, taj obično naleti na književni standard, tj književne standarde naših nam jezika koji često razlike prave čisto da bi razlike postojale i da bi se tim standardom branio “svoj” jezik (kad već ne možemo ponosno govoriti o svom ekonomskom standardu). Taj “svoj” jezik najsrčanije brane oni koji pišu “neznam”, “sumljam” i slično, na način da se sa istim takvima u protivničkom taboru, prepucavaju na internetu gađajući se historijskim kvaziargumentima čiji je jezik nastao prvi.
U međuvremenu, svoj rječnik obogatili smo engleskim terminima, pa smo postali nekako moderniji, zapadniji, napredniji. U statusima i tvitovima na društvenim mrežama koristimo heštegove love, family, happy, holiday i slično koji zvuče lepršavije ili nježnije od domaćih riječi, (a i gdje ćeš reći da si sretan, to zvuči tako balkanski nemoguće, ili kao slutnja nadolazeće nesreće ), dijelimo mudre misli i motivacijske poruke također na engleskom , jer “believe in yourself” zvuči baš američki, podsjeća na holivudske filmove i srećni kraj, dok na primjer “voli život” zvuči nam kao podsmijeh na ovim prostorima, jer kako ćeš voljeti život, vidi šta nam rade ovi ili oni, posla nema, bijede ima i tako dalje. No, engleski jezik ulazi i u naše kuhinje i spavaće sobe, pa ćemo kao zidnu dekoraciju radije izabrati “I love cooking”, nego “Volim kuhanje”, jer u potonjem slučaju bi se moglo pomisliti da sam tipična bosanska domaćica, a ne žena koja je strast našla i u pripremi zanimljivih jela, a za spavaću sobu ćemo vjerovatno izabrati natpis “Kiss me goodnight” ili “sweet dreams”, pa da i legnemo u jeziku nekog bogatijeg, a time i romantičnijeg, svijeta. A stvarnost i tugu nek nam čuva naš jezik.
I dobro, neka, vremena se mijenjaju, i nema tih jezičkih čistunaca koji će silom zaustaviti promjene u jeziku. I nek nema, sila ni Bogu nije mila. No, mene muči jedan drugi fenomen u bosanskom jeziku – nadijevanje imena. Sve su popularnija bošnjačka imena koja sadrže dupla slova ili slova koja u našem jeziku ne postoje. Tako imate ime Ema u različitim varijantama: Ema, Emma, a pretpostavljam da je broj slova m neograničen, pa zašto ne i Emmmma? Slično, ako vas zovu Ajlin, moguće je da se vaše ime piše kao Ajlin, Aylin, Ayline ili nekako slično, pa svaki put, kad vam se neko obraća pisanim putem ili vas upisuje na neki spisak, vi ga ispravljajte ljubazno mu objašnjavajući da su došla nova vremena i da ne važi više ona stara “piši kako izgovaraš, čitaj kako piše”, već nova “piši i čitaj onako kako ja to hoću”.
Tako, ako nam jezici i jesu komplikovani, ne brinite, zakomplikovat ćemo ih još više. Ako mislite da su nam jezici zanemareni, zanemarit ćemo ih još više i to hvaleći se u šali da smo multijezični i da govorimo i hrvatski i srpski i bosanski i crnogorski. A nepismeni na sva četiri. No, možda to zaista i nije tako važno. Uostalom, ko još na konkursima za posao traži odlično poznavanje vlastitog jezika?