„Nešto je trulo u državi Danskoj“- napisao je, prije nekih 400 godina Šekspir u svom Hamletu. Šekspir je to NAPISAO jer nije imao hrabrosti da javno KAŽE svoje mišljenje o tadašnjoj vladavini Henrija, Meri, Edvarda i Elizabet. A da je rekao, ostao bi bez glave na ramenima!
Za razliku od Šekspira, danas u BiH možete reći i napisati gotovo sve što mislite a da zbog toga ne budete sankcionisani. To nam je demokratija omogućila.
Šta je to „trulo“ u Danskoj, i da li je uopšte tako, ja provjerila!
Nekih mjesec dana boravila sam u Danskoj, tačnije u glavnom gradu, Kopenhagenu.
To je grad u kojem stalno puše neki hladan vjetar a oblaci su tako niski, da imaš osjećaj da ih možeš dotaknuti. Iako je more blizu, nema onog mirisa borovine kao na Jadranu ali se sve čini tako čisto, mirno… Nemam baš često priliku putovati van BiH, pa imam potrebu uporediti način života u Danskoj i kod nas.
Ono što me je odmah fasciniralo, jesu ljudi! Kao žena, prvo sam primjetila da se Dankinje, pa skoro uopšte ne šminkaju, oblače se vrlo skromno, ne nose štikle (osim u posebnim prilikama)…rijetko posjećuju frizera…Da, istina je, jer nemaju vremena za te „gluposti“, one su zauzete poslom, svojom porodicom i uopšte nisu opterećene modom i glamurom. Petkom i subotom se opuste sa prijateljima, nikada nedjeljom! Jer nedjelja je dan kada se obavljaju pripreme za narednu radnu sedmicu, školu i sl. Znači, potpuno suprotno bosankama. Dok se naše žene šminkaju kada siđu po hljeb u trgovinu, nabacuju „toaletu“ kao za Novu godinu kada idu na posao, samo zato što moraju izgledati dobro mužu, šefu, okolini uopšte. Dankinje se ne opterećuju tim stvarima i žive život bez ikakvih predrasuda.
I sa muškarcima je slična situacija! I oni se opuštaju se petkom i subotom, kada, iskreno, provedu i previše vremena u kafićima i diskotekama, pa se popije i koja „čašica više“. A ko još nije probao dansko pivo – Tuborg i Kalsberg?! Našla sam i podatak da je Danska, prva zemlja u Evropi po potrošnji, odnosno konzumiranju alkohola. Ali, nije im zamjeriti, jer njihovih 8 radnih sati, nekada pređe i 10, a nije rijetkost da se posao „nosi kući“, sve da bi postavljeni zadaci bili obavljeni na vrijeme. U Bosni se radi „da bi se radilo“, a kako?- to je najmanje bitno! Uz to, vrlo ste privilegovani ako imate posao u Bosni. Kod nas jako puno ljudi radi „na crno“, za minimalac… radi se sve i svašta, a u Danskoj toga nema i ne smije biti. Imaju i oni slične zakone ali i enormno visoke kazne za one koji ga ne poštuju. Oni zakone primjenjuju, za razliku od nas!
Tamo nema fušeraja, sistem je zapadni i sve što se radi, neko to provjerava i prati. Tamo vlada rad, red, disciplina, poduzetnost i volja za napredkom. Zbog toga bih rekla da su Danci veliki radnici i vrijedni ljudi. Za svoj posao su, prilično dobro i na vrijeme plaćeni. Životni standard im je vrlo visok i sami su ga izgradili. Klasne podjele ima i u Danskoj ali… tamo niko nije gladan! Ovo je visoko razvijena zemlja bez socijalnih problema, jer im državu vode političari kojima je stalo do svog naroda. Privreda je vrlo sindikalizovana, tako da preko 75% radne snage su članovi sindikata. Pravilo o radu i plati većinom se dogovaraju između sindikata i poslodavaca, bez uplitanja države. Pročitala sam da je Danska postigla svjetski rekord u proizvodnji električne energije iz vjetroelektrana koje su prošle godine proizvele 39% potreba za električnom energijom te države. Oni iz prirode koriste apsolutno sve, vjetar, zemlju, more… ali to rade pametno i prvenstveno, za svoje potrebe a uvoze ono što sami ne mogu proizvesti.
Kod nas, sve što vrijedi, prodali smo ili ostavili da propada, čekajući neke pametnije i hrabrije glave da počnu koristiti ono što nam je priroda ostavila a od čega, generacije mogu živjeti.
Omladina u Danskoj ne provodi dane po kafićima i ne čekaju „koju marku“ od roditelja, nego se, vrlo rano sami bore za svoju egzistenciju. Država im je omogućila da sa već od navršenih14 godina života, imaju pravo raznositi novine (u večernjim i ranim jutarnjim satima!) a malo stariji već mogu raditi za kasama u velikim trgovačkim centrima, biti baby siteri, čistiti objekte i sl. Radnim danima, omladine nema na ulicama. Ili rade… ili se obrazuju. Fakultet se upisuje, na osnovu uspeha tokom prethodnog školovanja, a svaki student dobija stipendiju od nekoliko stotina eura mesečno. Nakon završenih studija, državne službe im pomažu da pronadju posao i pružaju im, u tom periodu, finansijsku pomoć. Većina učenika pravi jednogodišnju pauzu između srednje škole i fakulteta i putuju po svijetu. Sa 18 godina rijetko ko živi sa roditeljima, a oni koji, nakon punoljetstva napuštaju dom, roditelje posećuju nekoliko puta godišnje, obično, za vreme praznika. Dakle, nema džabahljebarenja kod roditelja do trideset i neke…kao kod nas! Uz dužno poštovanje, takva djeca vremenom postaju kao kućni ljubimci na dvije noge, koje, osim što hranite i oblačite, morate “pogurati” i za kafu, cigare, šminku i slične stvari. I normalno je da ne žele tražiti posao, zasnivati brak, rađati djecu… Sve će oni to, kada se steknu uslovi. Ahaaaa…malo sutra! A te “uslove” treba, uvijek, da omogući neko drugi. Ehhh, bosanska ljenosti!
Danska je raj za ljubitelje dvotočkaša, jer je tamo osnovno prevozno sredstvo-bicikl, a Kopenhagen je u samom vrhu svjetskih gradova opsednutih biciklima. Od majki sa bebama do penzionera, svi voze bicikle, jer tako štede na gorivu, parkingu a i zdravije je! Ne morate se brinuti da će vas „pokupiti“ poneki automobil na cesti, dok ste na biciklu, kroz cijeli grad, imate biciklističke staze a saobraćajni zakon u Danskoj je vrlo konkretan i oštar za prekršioce. Nisu danci previše uložili u projekte biciklističkih staza. Jednostavno (i pametno!) su iskoristili tramvajske šine, koje nisu u funkciji već desetljećima. Gdje god su u gradu bile postavljene šine, uz mala ulaganja, preuređene su u biciklističke staze i tako omogućili svojim stanovnicima uštedu novca i zdraviji način života!!! Ono što od srca preporučujem svakome ko dođe u Kopenhagen, jeste da ga obiđe – biciklom!
Dakle, korištenje automobila je samo prijeka potreba, ukoliko vam je radno mjesto prilično udaljeno od mjesta stanovanja ili ako sa porodicom planirate na put. Kod nas se autom ide do pijace, svaki dan na posao… a nema se hljeba čestitog u kući! Pojedinci u BiH dižu kredite, kupuju auta, odlaze na more… samo da vidi komšija što ja imam, dok većina sanja čestit obrok na stolu. Još se mi nismo probudili iz doba socijalizma i nikako da shvatimo da nema više ništa džaba. Nema dodjeljivanja stanova, besplatnih godišnjih odmora, školovanja, zdravstva. Sad se sve plaća a auto je postao luksuz za naš bosanski narod, ne potreba. Potreba je otići na posao pješke ili biciklom, šetnja oko rijeka… Kako je krenulo, noge će nam služiti samo za gas i kvačilo u autu.
Kopenhagen-grad gradilište! Arhitetkura je fascinantna i trude se dasačuvaju autentične građevine restauracijom, tako da, stariji dijelovi grada izgledaju kao i prije par stotina godina i jednostavno se osjećate kao da ste ušli u neki vremeplov i samo čekate kada će stari, bradati viking, Hogar Strašni izaći sa buzdovanom u ruci. Kada želite renovirati fasadu ili krov svoje kuće, morate tražiti saglasnost od grada te ni u kom slučaju ne smijete odudarati od okoline, što znači da strogo morate voditi računa o materijalu, boji i stilu kuća u susjedstvu. To, opet znači da se totalno razlikuju od nas. U Bosni i Hercegovini možete zidati nebu pod oblake i farbati fasadu u duginim bojama ako želite bez da vodite računa o autentičnosti i kulturi gradnje. Zato kod nas kuće, godinama stoje bez fasade i to nikome ne smeta. Nema toga u Danskoj, majčin sine. Tamo sve mora biti po PS-u.
Da su Danci zdrav narod, zaslužni su način života i ishrane. Oni vrlo rijetko konzumiraju bijelo brašno (dakle bijeli hljeb!), masnu i začinjenu hranu. Na policama trgovina, imate desetine vrsta hljeba: ražev, sojin, kukuruzni i sl. i nepisano pravilo je da se takve, zdravije vrste brašna i peciva koriste već u najmlađem životnom dobu. Meni kao tipičnoj bosanki, teško pade nedostatak tog bijelog hljeba, ali odmah sam poslala brata po koju kilu istog i za čas se u rerni nađe pleh bureka, pleh druge pite. Nema pite od tog njihovog “šarenog” brašna (reče čistokrvna Bosanka! 😉 )!!
Puno svježeg voća i povrća je na stolu u domaćinstvima. Salate i riba se takođe često konzumiraju, a ostale vrste mesa, vrlo malo. Djeci se slatkiši nude, uglavnom petkom (koji još nazivaju-slatki dan!) a svakodnevno im se nude „zdravi slatkiši“ u obliku suhog voća, keksića sa voćem i žitaricama. A kod nas… ako nema mesa, nije ručak! Nema okretanja janjaca za Prvi maj (oni tada rade!), hljeb nije, ako nije bijeli… riba je kod nas samo predjelo (ko se od ribe još najeo!). Djeca nam se kljukaju šećerom u svim mogućim oblicima i onda se pitamo što su blijedi, malokrvni, debeli…!
Ma ima toga još što bih napisala i uporedila sa stanjem u našoj BiH. Ali, sistem obrazovanja u Danskoj je ono što me je fasciniralo i o čemu, posebno, želim pisati. Naredni tekst je o tome.
Znači…u domovini Andersena, LEGO kockica, Feta sira, maslaca itd., nema ništa trulo! Trulo je kod nas u Bosni (i Hercegovini!).