I eto me u Sarajevo da produžim registraciju, vidim se sa prijateljima, i naguram što više u nekoliko dana koliko ostajem. Posmatram vidi li se razlika od tri godine života na selu u odnosu na prijatelje koji su ostali u gradu. Čini mi se da su djeca generalno kašljucavija i osjetljivija od one seoske, a mi, odrasli, izgleda doživljavamo iste stvari i iste izazove u smislu povoda da u nekom smislu napreduješ, bez obzira gdje se nalazili. To su bar neki prvi utisci.
Elem, slušam prvo veče šta mi je nasekiralo Druga. Štitna joj proradila od kojekakvih međuljudskih odnosa, a to zna biti naročito teško kad su u pitanju ljudi sa kojima si mislio, pa eto, da ideš u istom pravcu. Ljudi koji se furaju na isto što i ti, ljudi kojima se od istih utopijskih vizija razvuče kez, ljudi koji će, u nekoj svojoj moralnoj suštini, stremiti istom cilju i sa kojima, bar ne bi trebalo, neće biti i ne može biti većih, ili nerješivih problema. Eto, barem ovih drugih.
I tako, spominje se riječ „mobing“ u više navrata, a moj komentar na ponašanja o kojima je riječ je „tipična seljačka posla…“. Izgovaram ga onako usput, kao da sam u vrelo nedjeljno popodne sjela sa drugarom ispred seoske prodavnice i načela pivo.
Mi seljaci, i građani koji su se vratili na selo, imamo svježe informacije sa terena, pa bivajući na selu, svakodnevno susrećemo tipična seljačka posla.Kao što ekvadorđani svakog dana gledaju u banane. Znamo bananu, razaznajemo sorte banana, prepoznajemo bananu sa velike razdaljine, u mraku, po mirisu – nema šanse da je zamijenimo za nešto drugo. Znamo prepoznati.
Tako da postoji mobing, i postoje tipična seljačka posla. I kao što dolaze stručnjaci za mobing da drže predavanja po firmama, tako trebamo i stručnjake za seljačka posla, stručnog savjetnika za (rano) prepoznavanje seljačkog posla, prije nego se stvar zagovna, preuozbilji, i pretvori u fensi tip maltretiranja.
Šta je uopšte mobing, maltretiranje ? Jesmo li vršili mobing prije nego što smo čuli za njega, kako se to ponašanje prije zvalo, jesu li to radili naši stari?
Sve su to pitanja koja možda neće uticati na zastupljenost, ali mogu pomoći u utvrđivanju primjerene reakcije, jer kod mobinga čovjeku se ide na sud, dok tipična seljačka posla čovjeka navedu da se popičkara, izbogara, nadeklamuje svega čega je ostao dužan, i u krajnjoj liniji i fizički obračuna što zna biti i dobro. Pitanje je šta je zdravije. Piti sedative pred sastanak sa advokatom, ili se suočavati, reći šta se ima, a ne puniti sebi štitnu ili gristi želudac zbog silnog prešućivanja.
Nije svejedno kad se stvar nazove pravim imenom.
Na primjer, ko se danas hrani zdravo i kupuje zrnevlje naišao je na amaranth. Ko jest žitarica nije žitarica, jako sitno, zapravo je sjemenka neke vrste špinata. I uvozi se iz daleke zemlje, pola kila 6-7 maraka. Međutim, ispostavi se da biljka raste i kod nas, pored puta, kao korov, jedan od najrasprostranjenijih, u našem narodu poznata pod nazivom štir. Kaže jedna, sa dedom je toga brala svinjama. Neki se smiju – taj korov ćeš da jedeš. Druga popularna sjemenka je kinoja, sirotinjska hrana u Južnoj Americi, ono što je nama pasulj, ali je zbog globalne popularnosti zdrave ishrane postao toliko tražen da je cijena sad poskupila i za lokalno stanovništvo. Upropastismo ljude što se stidimo pasulja. Ipak, drugačije zvuči jelo sa kinojom od jelo sa pasuljem, iako su, nutricionistički, rame uz rame. I minerali i proteini i saso mange, samo što nam je pasulj na dohvat ruke, a ovo i skuplje od amarantha. Tojest štira. Drugim riječima, ako ne nazivamo stvari pravim imenom, rizikujemo da (ćemo platiti pet puta više i) vremenom više nećemo znati prepoznati i ono što nam je pred nosom, iako su to naše babe znale. Svaka seoska baba zna da prepozna sjeme konoplje, konoplja je ozbiljan igrač među biljkama, a takve performanse čovječanstvo ne može da ne koristi. Tako da je samo pitanje aktuelizacije, trenda, koju generaciju zakači da od nje tka, koju da se liječi, a koju da se njome hrani ili grije. Kvaliteti će se, počevši od samog Boga, u svakoj kulturi i civilizaciji poštovati, instinktivno, i redovno nazivati različitim imenima. Otud uzimanje tuđe umjesto postojeće svoje riječi znači i otuđivanje od poznate ideje, i prihvatanje određene bezbrižnosti, pomodarstva umjesto mode, forme umjesto suštine, zvuka umjesto značenja.
Jer kad nešto prepoznajemo i izgovorimo njegovo ime, stvaramo sponu, prepoznajemo i priznajemo postojanje tog nečeg, i ta riječ za to, ona miriše na to, zvuči kao to, na neki ga način oponaša i prepričava, i sama vibracija riječi nosi značenje o kome je riječ. Mama – na primjer.
Đevrek ili precel, mi poprimamo kolektivni identitet kad izgovaramo riječi, jezik nas pokazuje, odakle smo, gdje smo išli u školu, gradili vokabular. Jezik je u prvom redu stvari kojima ostavljamo utisak, i komičari, kada imitiraju, važno je da skinu govor, eventualno gestu, maska i kostim nisu potrebni. Dikcija, logika i vokabular su, mimo vizuelnog, najistaknutiji elementi pojave.
Otud komunikacija koja obiluje nepotrebnim tuđicama tipa workshop, event, stajling, i tako dalje ukazuje na stvarnost u kojima se pravimo englezi. Event je, u praksi, proslava, seminar, obilazak, predstava, ili šta već…sama riječ će reći; međutim, ako umjesto te riječi kažemo event – nema preciznije informacije kakav je događaj u pitanju, event je samo – nekakav događaj. Kao, zadubi se pa ćeš saznati. Daj reci odmah koji ivent. Ako je restoran, reci proslave. Ako je pleme ljudoždera, reci jedenje čovjeka. Zašto generalizujemo i neutrališemo umjesto da preciziramo i konkretiziramo. Zašto biramo riječi koje su manje bremenite, neutralne, neprirodne, nepodudarne sa iskustvom, kulturom, stvarnim stanjem stvari, i biramo li ih zato što su, kao riječi, upravo one te koje određuju stvarnost, programiraju je, i jesmo li, na koncu, i sami njima isprogramirani.
U tom smislu, mijenjanjem načina na koji imenujemo stvari oko sebe i komuniciramo o njima, tojest životu, mijenjamo i sam život, odnosno stvarnost, iako, sa jedne strane sve to izgleda sasvim naivno i beznačajno.
Na primjer, potiskivanje stila stajlingom se može vidjeti u tome što je stajling jeftiniji, prostiji, neozbiljniji, dok je stil rezervisan za istinske dame. Niko neće reći „stajling britanske kraljice“; što je ličnost uvaženija, to je i jezik kojim se o njoj govori ozbiljniji, čistiji, i razumljiviji svi generacijama. Drugim riječima, kad se ima nešto ozbiljno reći, i jezik se uozbilji, pa slijedi da što je jezik neozbiljniji – to je stvarnost ispraznija. Što jezik labavije naziva stvari, to je nama manje stalo da znamo šta uopšte predstavljaju. Frljamo se riječima, doslovno, i tako skrećemo od mogućnosti da pomoću jezika, kao osnovnog sredstva komunikacije, utvrdimo dijelimo li istu stvarnost.
Kod nas se uglavnom ima posla sa seljačkim poslom. Ispotiha, nasitno, da ućariš, da se napraviš lud, to su sve proste i lako razumljive stvari sa kojima je čovječanstvo vjerovatno oduvijek kuburilo. Ko bi da napreduje, možda se neće popičkarati ili potući, ali će prepoznati o čemu je riječ, rasteretiti glavu nepotrebnih filozofiranja i riješiti stvar onako kako su naši stari rješavali. Po savjetu nekog mudrog.