Sinoć, uz večeru, tata osjeti potrebu da se očituje povodom aktuelnog pitanja “pobjeglica” te iskoristi priliku da istakne kako ne vjeruje u bježanje već ostanak, branjenje “svoga”. Ostao je tako, ‘92 u Sarajevu, pa je godinu i po kasnije ipak otišao, tačnije pobjegao, tačnije platio da pobjegne, kad je “uvidio da nema smisla ostati”. Ali sve su ono mladi, sposobni momci, komentariše aktuelna zbivanja.
Ipak, u sam osvit rata u BiH, spakovao je svog tada mladog i sposobnog 19-godišnjeg sina i 14-godišnju kćer, i kroz 13 kontrola, punktova, barikada, izveo do “naših”.
Za razliku od izbjeglica koji se trenutno kreću preko Balkana, koji plaćaju, i ne prave, bar u većoj mjeri, krivična djela, ja sam bila izbjeglica koja krade. Jednom su me i uhapsili, policija Novi Beograd. Sjećam se kakav je osjećaj voziti se na zadnjem sjedištu policijskog auta. Zbog zimskih čarapa.
Moj brat je sada u Americi. Good old immigrant story. Ne diraj me, ne diram te, pa šta ako mi ime čudno zvuči, pa šta ako sam egzotične vjeorispovjesti, pa šta ako kiselim kupus, cijeni me po postupcima, gledaj me kao čovjeka, pusti me da živim svoj život, pošteno, od svog rada, primi me, prihvati me, upoznaj me, razumi me, ma ako ništa – toleriši me!
Čovjek treba da ostane i da se bori za ono što mu je najvažnije, kaže tata.
U stvari, ne treba, nego mora. On će spontano ostati uz ono što mu je, bar trenutno, najvažnije. Nekome je to stan, nekome ideali, nekome porodica, nekome dedovina, nekome firma, nekome djela…
Kad odemo na zapad, znamo da smo stigli jer je za kasom Kinez, u ambulanti Indijac, u vrtiću homoseksualac, a zemlju na Eurosongu predstavlja hevi metalac. Znamo da smo stigli jer imamo neka prava koja kući nismo imali, ali ruku na srce, nismo ni davali. Čitam komentare jedne beograđanke koja ne može da toleriše to što u stanu do, koji je pretvoren u hostel, već izvjesno vrijeme obitavaju izbjeglice. Srbija u kojoj dnevnik vodi Albanac, poštu raznosi Afganistanac, hranu sprema Ukrajinac, dijete čuva Iračanka, je vjerovatno prizor iz noćne more velikom broju upravo onih koji maštaju o životu u nekoj od razvijenih zemalja, pa makar tamo prali suđe, čistili stanove ili mijenjali katetere.
Jutros tati zvoni telefon, komšinica javlja da bi Arapi da kupe naš plac u blizini Sarajeva. Kupiće sve susjedne placeve, sve su komšije rade da prodaju. I, pitam ga. Kaže prodaću, žao mi je, ali ako je lova dobra, ne mogu da odolim.
Nema moje, tvoje, naše, njihovo…ima napredovanje, i nazadovanje. Nema stagniranje. Postoji otimanje, i kupovanje. Za imućne Arape koji kupuju imanja po Srbiji i BiH važi da plaćaju uredno, korektno. Novac nije problem. To zna svako ko ga ima. Prirodni resursi su problem, to zna svako ko ih nema.
Gdje smo mi, na ovom čarobnom, bogatom, prokletom i rastrzanom Balkanu na mapi između tradicije, zatucanosti, znanja, informacija, dezinformacija, aspiracija, frustracija, siromaštva i bogatstva, i duplih, troduplih, četveroduplih standarda – anđeli znaju. Ja sam trenutno u mini depresiji.