Dio Drugi
* * *
Kao da se spustila neka sila sa neba, namračilo se, a od brda okolnih magla počela trpati dolove kao pamuk da pada. Krivuda drum, krivuda ga i sjenka od kukrikova rastinja, niske grabove žbunike koja prekriva okolne proplanke. Opet iz čitavog tog krša, ponegdje se bijeli gromila kamena i suvozid sa drvenim ljesama koje u ovo povečerje kakva ženska ruka još pohodi da zalije vodom bunarušom ono malo škrta povrća što gaji i krumpjera koji kužavo*[5] vire ispod crnice. Na obronku, iznad sela, iznad rastinja i vršaka kamenitih pašnjaka ka zapadu na nebu crveni se kao tanko, ispremetano, laneno platno po kojem je prosuto vino od dalmatinske mirisavke. Gotovo da miris, u vjetru, možeš osjetiti, opor, kiselkasto sladak da ti dođe da rukom pođeš dohvatiti taj prizor, tu plahtu crvenu. Ili je to nagovještaj kiše, bure sa Jadrana ili nečeg sasvim nestvarnog i ljudskog, možda nečeg strašnog. Možda to nije od vina, možda je i krv razvodnjena u izvorima kojom je ova nesrećna zemlja natopljena. Možda su i ti mirisi u strujanju vjetra samo mirisi užegle krvi po poljima iz rana ‘ajduka i Turaka. Iz tijela trulih koji još traže bitke, nedovršeno vape za krajem pola milenijuma teške mržnje i britkih zamaha sabljama. Možda i večeras ovo Crni Potoci iskaju, da se sve dovrši samo po sebi, da nestane svega što dvojicu konjanika dovodi pred njihova vrata, vrata sela koje samo što ne spava. Crne se krovovi od prebuđale šimle u Crnim Potocima, samo dim iz pokoje čatrlje*[6] koji sa pročelja kroz vrh krova izbija, pravi kovitlac i stapa se sa maglinom.
Milandža i Gligorije ulaze tiho, bezšumno gazeći spored konja jedan iza drugog. Vode premorene konje i suve usne im skupljaju svjež vazduh. Na ulazu spustiše se niz jedan kolski traganac koji vodi ka jednoj krčevini, imanju nekog ko je zaboravio bremu *[7] na drenovoj ogradi. Gligorije je uze, muća, viri u nju i naginje ka nosu da osjeti je li za piće njen sadržaj. Milandža pružio ruku ka njemu, nakrivio bore na licu u podsmjeh i kaže:
– Pa dobro, valjd staracu treba prvo tu bremu podati, a i neće šteta biti da kušam, otrujem li se ti nemoj piti.
Gligorije se uzprometa, promrmlja nešto i dade Milandži posudu te se nasloni na ogradu od suve drenovine koja se lagamno pod njegovim tijelom savi ka krčevini. Starac povuče vodu, jedan dio mu se sli niz vrat i onda uli u šaku lijevu te se pokvasi po čelu. Gligorije uze od njega i povuče usnama vodu. Zagrcnu se, ispljunu i reče:
– Auu, grko ka đavo, nije ovo ćiće voda ovo je baruština neka!
– E, crni Gligo, pićeš ti i gore, samo čekaj, a ni poč'o nijesi živsti.
Iz prikrajka, primjetili nisu, gleda ih jedna žena. Marama crna joj na glavi, kiklja i pregača do zemlje u vezu skupljene, kao da čuči. Čuči il sjedi na nekom kamenu skoro uz ćoše grma glogova i međeša krčevine. Kao da nije mogla više izdržati ona se javi:
– Ej ljudi! Vas dvojica tamo de, što tu radite i koji ste vi?
Milandža se okrete, trgnu se i iznenađen poput kakve lovokradice, ustuknu opankom unatraške. Progovori zbunjen:
– Aj ženo što me prenu, đe se to sakrila pa atori, što ne priđeš, nećemo ti ništa. Mi smo putnici, tražimo selo jedno.
– A koje vam treba?
– A, Crnije Potoka bi trebali viđati, ako nije daleko.
Žena prilazi lagano s rukama obavijenim oko struka i pognute glave. Nema preko trideset, može se zaključak dati.
– Nijesu daleko, s konjima ste za minutu, a pješice za kvarat ure, eno onamo o'klen sam došla. To je moja baštica, zaboravila sam ovo.
Istrgnu iz ruke Gligorijeve bremu za vodu i dodade još.
-A ovo vam nije za piti, s njome zaljevam bašču, nosim sa stare bunarine vodu, malko je muljava, no ako ste i pili ni đavo vam neće biti. Vidim da ste ižeđali.
– Jesam reka’ ćiće da je muljava i grka. – reče Gligorije namršteno. Žena pita:
– A šta tražite ođe, kojim naumom, kod koga idete?
– Idemo poslom svojim ženo, imamo naum, a šta se tebe tiče kuda i šta?
-Pa mislila sam da vas zaputim, danas ođe samo dolaze, a niko ne ide natrag, samo traže onog Trubaranina brkajliju, kažu da im je bitan po život, ka’ da je, bože me oprosti, vrač kakav, a ne ‘ajdučina.
Gligorije uzbunjen i nesmotren.
– E njega i mi tražimo, ‘esi sad sretna. Nije on nikak'i ‘ajduk no vojvoda, ako baš oćeš da čuješ i on ti je i bog i batina te ne laprdaj… – Milandža ga prekinu.
– Muč’ de mali! No da ti kažem ‘vako ozbiljno. Mi smo po pozivu novaka za vojsku tu. Golub skuplja četu pa bi ja i ovaj moj rada da stupimo. Možeš li ti nama pokazati đe će on zanoćiti, a i nama, ne bi da se namećemo, nešto slično naći. Konji gladni, a mi isto, glađeni više no konji.
– Mogu, a što neću. Vala nijeste nit prvi danas, a možda ste zadnji.
– E ‘fala ti milunice moja, e fala ti đe čula i ne čula, e fala ti…a kako se ti zoveš, imaš li čo'eka svog? – Milandža će radosno, da opusti susret i izgladi nestrpljive zamjerke Gligine.
– Ja sam Gospova od pokojnog Sime žena. Tak'i su ga i nasankali da ode i glavu izgubi, tak'i ka’ taj vaš Trubaranin. Prije pet godina ostavio me i otiša’ da vojuje po brdima ‘Ercegovine sa onijem Gavrom nesretnim i ovim vašim. Tamo su glave padale i od Turaka i naših u'oda koji su se svetili našijem ljudima. Od koga mu je glava vrcila ne znam. Bar da mu za grob znam, pa da mogu ćeri reći đe da plače kad zaište istinu da sazna, a ‘vako će ko kopile prezrena biti i ni jedan je đuvegija s punoljetstvom bez ćaće neće pogledati. Mene već i ne gledaju ka’ ženu neg’ ki crnu vranu. Po selu samo dreče; „eno je ona kuga, eno je ona jađenica, nit dukata za slavu da u česnicu ubaci“. Da je bar doša’ bez ruke ili oka, pa da može ralo jednom pri'vatiti, ja se ođe grbačila u krčevini ne bi, a i ćesarski*[8] bi krajcer zaradio neđe na najmu. ‘Vako ni mene samo osudio i dijete unakaradio.
Starac Milandža se na priču ražalosti, ne snađe se ni da kaže nešto. Od sve priče koju ova dvojica imadoše za Gospovu ostade samo da joj se predstave, izjave saučešće. Žao im svake jote koju je rekla, kao u dah da je stavila sav život, svu tugu i u njoj utopila gostoprimstvo, već na prvi susret kao da je ova dva konjanika okitila nekom čamotinjiom. Pokunjeni krenuše sa njom i u noć ka svijetlima fenjera i lojanica svijeća koje se već lagano pale na predvorju kuća i sabiraju čeljad. Crni Potoci sablasni i mirni, kao u bajkama iz daleke Rusije.
Avgust je mjesec, narod žanje kusavu pšenicu, na drumu do sela je slama i zrnje posuto, iz polja su kola zaparala šare i izlomila stanar kamen pa se prašina pod kopitama konja diže i slježe. Milandža i Gligo vode ih lagano i ne trude se da sa svojom saputnicom prozbore. Kao da ih je strah od daljeg razgovora. Kao da će produbiti bol ili ne daj bože rasplakati Gospovu.
Pokazala im je obore da konje pripnu i napoje ih vodom uz jedan stari hrast pribočenu seosku javnu staju koja je nedavno napravljena i svak’ u nju po koji naviljak sijena donio da se putnik posluži, te vodu iz gustjerne nalije u korito pred svoga četveronožnog saputnika. To su napravile Golubove harambaše znajući da je proglas koji su poslali po kuririma svoje odradio i da će biti dosta regruta koji će htjeti da stupe u selo na njegovu ocijenu. Stoga skonište za konje i napraviše sa sjenskom stajom da bude lakše. A Milandža i Gligorije dobiše upute od Gospove, da tamo od staje, nemalo tri minute hoda iza dola i silaza u centar sela, kontra crkvene porte i doma, a prije krivine ima jedna kuća u kojoj će moći spavati, ako mjesta ima. Drži je jedan stari jatak ‘ajdučki i starina po godinama neki Nikolašević Mimara sa svojim sinovima koji već pristupiše raznim ajdučijama i koji izgradiše veliku kuću na lakat od kamena i tri manje po selu za po svakog te da oni smještaju sve koji dođu na Golubovu vojnu.
Krenuše dalje kako im je objašnjeno, od obora dalje pa do crkve i na kontra stranu od krivine te naiđoše na kuću kamenu i veliku ispred koje je stajao i fenjerče petroleumsko držao stasit starac izvirujući, naginjući se u susret dvojici putnika. Milandža kao da požuri da prozbori s njim prvi, ostavljajući za par koraka Gligorija koji skide onu smješnu kapu sa svoje glave, podmota je i stavi za pojas. Milandža prozbori prvi:
– Domaćine dobri moj, uzdanice naša, je li ti ime Mimara od Nikolaševića roda?
– Jeste stari, jeste namjerniče. Kuda te meni vode nose, de mi reci mogu li ti pomoći?
– Možeš dobri moj rode. Evo ja i ovaj moj mali bi rado tuda ku ide i Golubova vojna. Regrut, videre ga, ko od brda otkinut! – Milandža uhvati za ramena Gligorija i zatrese ga. Gligo ukočen reče:
– Jes’ vala, ja bi u vojake čiča Mimara, ako me Golub ‘oće.
Starac Mimara, kao i svaki ‘ajduk, nasloni svoju nogu na ogradu trema kuće, namršti jedno oko dok drugo mu ispravi čelo i sakri pola lica te staračke nabore. Mladića gledajući, prođoše mu kroz misli svakojake naravi koje je vidio u bivstvovanju svom. Kao da ga ocjenjuje i nešto nuta sam sa sobom, mrmlja ili otpuhuje, nakašljava se, pa bi spreman na odgovor poslije kraće pauze:
– Viđat’ će Golub tvoje naravi i tvoje stra'ove. Nećeš promać’ ni pokudi ili povlasti, ako budeš junak ili barem poslušan i jedar. Ovđe vam je smještaj, a ti starino samo večeras spavaš. Sutra se vraćaš odakle dolaziš. Konje, ako ste s njima, ostavljate nama, manjka nam tovare*[9] , a konji su dobri, jošte bolji. – Mirno se obrati obojici i zakorači nartag ka pragu, rukom, privlačeći sebi, zovući ih da priđu k’ njemu na dvor.
Noć se spustila već skoro uru. Tama prekriva Crne Potoke, i maglina se poti na dolove.
… nastavak u trećem dijelu…
[5] „kužavo“ znači bolećivo, bolesno, puno jada, čemerno.
[6] „čatrlja“ kuća trošna, udžarica, u Krajiškim selima oziduša kamenom sa drvenim nastavkom od dasaka i šimle, daščanog pokrova ili slame od zobi.
[7] „brema“ veća drvena posuda za nošenje vode.
[8] „ćesar“ je izraz za cara, vladara, gospodara, imperatora.
[9] „tovare“ dalmatinski naziv za magarca, magare.