Dio prvi
Negdje prema Crnim Potocima godine gospodnje 1875 ili đavoske, prije no išta. Granica Osmanskog carstva i Hazburške monarhije. Uz samu ivicu na strani Turskog vilajeta vijuga put, prati kudravu travu od plavog biča. Još Rim je ovud’ pravio svoje drumove, a sasvim izvjesno je da i ovaj koji se kreće ka Crnim Potocima datira od Rima i rimskih legija. No, nije to bitno, ka’ ni đavo što nije bitan ili jeste. Slabi i Turska slabiće docnije i Austrijska, ali put ovaj će ostati isti, kudrav od plave bičulje i kamenito oštar od tucanika krečnjaka. Uvalom se kreće, sa jedne strane je dolac, zavala podbrđa, a put malko usječen u drugu onu Tursku, sjeveroistočnu stranu brda koje naginje svoju pleć’ nad seoce Crni Potoci. Crni, da crnji ne mogu biti, puni ‘ajduka i nemira. U zraku se osjeća čamotinja, neizvjesna mrača.
Put nije sam sa svojim ostacima samoće vijekova, put je potrebice korišćen. I danas na ovaj dan korača nečija kopita. Kopita nečijeg konja, a konj nečijeg vlasništva. Dva konja kasaju njime, jedan šarenko, crne i bjeličaste, nekako sivkaste, prljave dlake, osmuđen od znoja i muha koje ga jedu, a on mrda repom, grivu trese i opuhuje svoj umorom i žegom učestao rzah. Na tom šargi jaše starac Milandža od svojih sedamdeset i kusur ljeta i kao da vodi kakvu veliku kolonu osvrće se i počekuje drugog konjanika. Na drugom, vranom konju takođe ojedenom znojem i muhama je mladić, momak, čovjek sa preko dvadeset godina.
Mladić briše znoj sa svog čela lanenim platnom rukava svoje košulje razvezane do po grudi, dok mu niz gaćaste čojine čakšire duga bijela tkanina pada i grči stomak jahajući pa mu se na licu vidi više bora no što ima. Na glavi mu nekakva kapa netipična, pomalo smješna, nakekerena kapa od volovske kože sa prišivima za uši. Starčev šargo je u bržem kasu i dalje te se on nastavlja okretati. Gubeći strpljenje prozbori strarče:
– Iđe li to goveče tvoje, šicaš li ga što jače ili se samo trijebiš po glavudži. Skin’ tu kukuljicu jadan ne bio, šta me brukaš vazda!
– Iđe iđe stari, ništa ti ne brini i zauzdaj malo, vruće je ovuda, upek'o ovaj stanar*[1] od sunca pa ni kljuse ne mož’ brže, a ti svoga ne kandžijaj, lipsaće ti.
Starac okrete glavu naprijed, a mladić ga sustiže sa vrancem. U starca je sve na mjestu, isto kao i na mladiću odjeća lagana, s košuljom samo uredno svezanom, čoja na gaćama zategnuta, uže šivena i pojas od veza šareniji. Za pojasom mu ručna kremenjača i fišeklije vise o kaiš svezane. U paru jašući pričaju. Starac pita dok mladić pustio uzde i mota turski duhan:
– Jel se bojiš čega Gligo? Ima li šta da te straši u ova strašna, avetinjska vremena?
Gligorije je ime mladića na konju, neuredno odjevenog, raskopčanog i znojnog koji sa svojih dvadeset i kusur ima jedan jedini cilj, a to je da se ponekad naruga starcu, prepne koga za kakvu uncu duvana, zaradi gdje koji Franjin forint i potroši ga, u nekoj seoskoj krčmi, brže no što je nadničio. Gligorije se zamisli nad ovim pitanjem Milandže i sa mukom mu stade besjediti, kao da se pravda starcu:
– Ko? Ja, ja se nikad nijesam boj'o ničeg’ ‘sem Boga i ćaće kad drekne na me’ ako pobjegnem od ovaca u do’ pištu od ljeske da pravim. Eto, ćaće sam se bojo i još se bojim, ne iz stra’ već iz poštenja prema njim. Nijesam nikad ničego drugoga i neću nikad ničeg’.
– Mlad si za tvrditi da nijesi, i da nećeš nikad.
– A čega da se bojim ćiće, je l’ kakvi aveta i karakondžula? Ja sam ti porasto za te stra'ove stari. Nema toga na svijet što me može prepasti. – kuražno će Gligo na odbranu časti svoje i neustrašivosti, dok ga gleda starac i vadi duvankesu te zamotava u ugarske novine sitan, suv duhan, zagledajući ga iskosa i otpuhujući. Reče Milandža:
– E da, ti si ka’ hrabriji od sela i puka. De, ne budali no bo se spremi glavom na vrijeme. Karakondžule ne postoje, znaš ti dobro šta te ja pitam. Sprem'de se mali za put na koji idemo ka Crnijem Potocima, tu te čeka najhrabriji od svi’ naši’ harambaša. Tu moramo ići i tu je naš i stra’ i naša nada, da nas neće Ture alavo kapulati nikada. Tu ćeš se sresti sa onijem koji je naslijedio pretke, koji se nijesu dali i koji, zarad nas, drži naš barjak za vjekovi… – zastade u govoru, pogleda ka nebesima pa se starina prekrsti, a to učinu i Gligo dok starac nastavlja:
– … i vijekova, amin. Tu ćeš Gligorije otpočinjati vojevati i tu ćeš se krstiti!
– Ja sam krštavan, to znaš ćiće, šta imam jope da se krstim?
– Ne budalasaj, krst koji ćeš primiti je drugojačiji od popovskog. Nećeš se krstiti, no krštavati za ratnika protiv osmanske ale. Zato te i pitam o bojazni i stra'u. Nije lako pred vojvodu stati i obećati život.
Starac puši, žara ispada na grivu konja, mladić gleda u starca unezvjeren. Starac pročita njegov pogled:
– Ako, ako, treba da se bojiš, nije to ništa, očeličićeš ka’ sablja. – mladić gleda i dalje i kao da je našao riješenje za sve uskliknu:
– Ako će Golub biti tamo, a šta, ćiće, ima da se bojim, taj će s nama ko ćaća. Taj će strogo i očinski brigati o svemu i nas podučiti da se ne bojimo. Taj je nama već dokaz'o kako treba sa Turcima i Ugarima. Ni ‘Rvati ga nijesu mogli pošuckoriti*[2], priča’ si mi i ti i ćaća o tome. Golub će nas pri'vatiti ka’ sinove i paziti bolje no sebe. Jer bo od tog’ ovisi borba za slobodu, jel tako ćiće?
– Mora da bude tako. Mora i sad s'vaćaj jednu poduku koju ti imam kazati i kojom moraš da se rukovodiš i sa vojvodom i bež njega! Vidi, ti ćeš biti vojak i kao vojak moraš znati da čo'jek u tebi ostati mora. Na ovom putu do Crni’ Potoka svaćati moraš jednu po jednu stvar!
– Reci ćiće.
– Gledaj! Vidi i uči za sutra, kada ne bude buna i ne bude zuluma. Uči da slušaš vjetar koji donosi potrebu da se pobuniš i uči kako sam te ja učio sada. Uči da ne bude tvoje dijete isprve u prvi zamah učilo, ne znajući koji su mu puti. Uči da učiš, ne da strahuješ od sutra. Uči da stra’ ne uči tvoju djecu i saznaj prije spoznanja da vrijedi sloboda po cijenu života i život ne vrijedi po cijenu obraza. Nauči to, da ti potomak sutra ne bude šugav i ne ište vlasti zarad dukata i bezvrijedna krajcera. Uči da naučiš druge, kad dođe sloboda iz krvi, da se vrijedilo za nju klati. Ne dozvoli da ne spoznaju tvoji čukununuci težinu pravde i to koliko je teško biti prav, a koliko je bogatstvo biti slobodan. Uči, da te ne uči zaluda i iznova svaki put za života. Budi u stra'u, jer ljudski se plašiti i boj se strave, ona te jača. Ne boj se izdaje braće, ona te drži u naumu istrajanja. Budi kuražan na izdaju i ne izdaj da te ne izdaju. Ne krivokleti i ne želi vlas’. Vlas’ je đubre i nije za tebe, budi seljak i bićeš slobodan. Ne penji se na visoke stolove da govoriš i ako te ponika sloboda da ti krila raširi, znaj može sloboda da bude oštra kama, kad ostanemo sami sa sobom. Doći će vremena slobode i sa slobodom će doći žar u ljudima. Mnogi će se uhvatiti pečiteljstva, mnogi će se oglobiti, a mnogi će se ozlatiti. Na mnoga će prsa ordenje kačiti, na prsa i onih koji su vojevali, ali nijesu ratom stolovali. Pazi da ne budeš pogana zova, da ne poželiš kolajne koje nijesi okrvario. Čuvaj se nagona čovjeka i bićeš pravedan. Svaki čovjek uspije samo dvije stvari u životu učinjati, jedna je rođenje a druga smrt. Pazi da svoje rođenje ne usmrtiš međusnom koji se zove bivstvovanje. Važno je kakvo ti je bivstvovanje međ’ te dvije rabote božje. I ono najbitnije. Ne podrži ludog i samo nagonima sklonog, onog ko sebi lagodu čini, a krije se iza tebe i tvoje muke. Ne podrži pohlepnog na zlato, jer u njemu sjaja nema osim sjaja lučonoše. Vlas’ je njegov sjaj i njime će da te mrači. Kad vlas’ čovjeka ophrli, tebe koji si mu dao uzde, šibaće i goniti te bez leba. Svaka vlas’ je ista i Turčinova i Srbinova, ako ne znaš da je krotiš. Turčin neće da je kroti jer on je haračlija na tvojoj zemlji, a Srbin kad dođe, pazi da se ne po'asi i podiči silom pa ne okupi ‘ajduke oko sebe. Ne budi ‘ajduk za vlas’, no reci da ‘oćeš pametne i učenije, a kao vojak na koncu bune predaj ostragušu*[3] i uzmu ralo i volove, te zasij brda i dolove. Seljak si, a što drugo moreš poslije i biti. Bolje da ti zemlja cvjeta od žita, a ti spokojan i miran uživaš u obilju, a ne da ti sve zatravi ‘eljda i usta ti budu puna suvisle riječi, nemudre i nespokojne. Ne daj se buruntijama*[4] ako ti budu davali nejaki vlastodržci, nebrigani za seljaka, već za svoju stolnu sećiju. Čuvaj se svojih aga i poslije begluka. A možda najvažnije i zadnje, pa da mrem na miru. Ako dođu tak'i na vlas’, čuvaj se onije koji su odmetnuti od njih samih pa bo uzmu pravdu išćerivati, jer kad vlas’ rašćera pametne zarad dukata i begluka, na nož će fukara da ih natakne. Bjež’ od jednih i od drugih jer drugi od prvih nastaše. Bjež’ i ne tamnuj nji'ovim marifetlucima.
U Gligorija oči kao klikeri, iskolačio ih pa se čudom načuditi ne može. Šta u dah stavi stric Milandža pa mu tokom puta izreče. Tako zbunjen ostade na par koraka, zauzda konja i kao da se uzbuni:
– A đe da mi stane to što mi sad reče ćiće?
– Ako ti ne stane sad, oće kad dođe čas za to, a ako ni tad ne stane onda si klekno i džaba se borio za slobodu. Još gore će biti onima koji ne prežive boj, jer nji'ova krv će biti zaludna, otkrovenjem da si, ti koji preživiš, postao grob uzaluda i mrak naroda. – okrete se starac – ..i poćeraj tog konja, mrak će, a vojvodi na regrute stići moramo prije mraka..bijaaa!
Pojuri konja Milandža i prati ga u stopu Gligorije.
…nastavak u drugom dijelu…
[1] „stanar“ je kamen po krševitom terenu.
[2] „pošuckoriti“ od šuckori ( deuche-Schutzkorps) što znači pripadnik carske milicije koja je bila isključivo sastavljena od Hrvata i Muhamedanaca (termin za muslimane u Bosni). Šuckori su imali zadatak da štite od buntovnih Srba, a u pripovjetci Gligorije misli da Goluba Babića nisu mogli u Slavoniji, dok je vojevao, Hrvati preobratiti u katolika, a samim tim učiniti njihovim poslušnikom.
[3] „ostriguša“ je puška iz 19 vijeka, sa kapislom, zrnom i barutom. Prva moderna puška koja je koristila samoispaljenje metka. Prva puška sa zatvaračem koja se punila preko donjeg dijela okidača.
[4] „buruntija“ je vezirova ili pašina pismena zapovjest ili neka naredba, ukaz o postavljenju na neki položaj.