Ovih dana razmišljam o objašnjavanju. Kažu, ne objašnjavajte svoju umjetnost. Ajde, neki tehnički detalji, ali suština, doživljaj – to se ne objašnjava. Valjda došlo vrijeme ključnih riječi, sličica, privlačenja pažnje velikim slovima tipa ŠOKANTNO, koje su nas vrlo kratko uzimale na foru, ali sudeći po popularnosti, mušterija još uvijek ima.
Ljudi nemaju vremena za doživljavanje tuđih iskaza.
Nemaju vremena da sjede pola sata ispred ulja na platnu, ili još gore – bijelog kvadrata na bijeloj površini, nemaju kad da pročitaju, obrate pažnju na detalje, uhvate smisao.
Vrlo su brzi na reakciji (nekoj iz palete dobro uvježbanih reakcija) manifestu političkog, vjerskog, moralnog ili umjetničkog opredjeljenja, tako da se sve svodi na šaradu stimulusa od kojih su bestseleri – seks, vjerski i nacionalni osjećaji, i pripadnost grupi.
Juče sam provela dan nervirajući se zbog reakcija na status Vuka Bačanovića.
Ne tako davno, nervirala sam se zašto ljudi ne razumiju moje tekstove. Je li do mog pisanja ili njihovog (ne)razumijevanja? Sve su prilike da je krivo nečitanje. Ljudi ne čitaju. Ne slušaju. Ne gledaju. I tako se od istomišljenika silom prave neistomišljenici. Ljuti protivnici. Jedan pjeni na izmišljenog neprijatelja, drugi očajava zbog gluvih telefona. Komunikacija, umjesto da spaja, ruši predrasude i širi vidike – čini sve obrnuto.
Tako čovjek ako kaže dobro jutro može doživjeti reakciju poput: Dobro jutro? Dobro jutro?! Možda je tebi, povlaštenoj guzici dobro, ali izbjeglicama sigurno nije, hiljadama nezaposlenih, obespravljenih, šikaniranih ovo jutro nije dobro, ovo jutro je agonija! Otkud tebi pravo da javno vrijeđaš sve one kojima je ovo jutro loše, povraća mi se koliko vrijeđaš sve one koji ovo jutro dočekuju u suzama, fuj, fuj, nije bolest sve što boli, u ovoj državi da ima zakona takvima kao ti bi sva jutra bila iza rešetaka, pa da vidimo kako bi vam bila dobra, bagro retardirana! Najgori su mi ovi nedojebani likovi što licemjerno žele dobro jutro, uh, kako sam bijesna…idi materi govori dobro jutro, garant ti je dobro što ti se ćaća nakro u ratu, ili što si se davala za pare, pa sad iz svoje kožne fotelje vrištiš dobro jutro dok moj komšija kopa po smeću da nahrani sebe i bolesnu babu koja od penzije ne može ni lijek da kupi!
Ne možeš ti, ruku u trenu umazanih krvlju izbjeglica, bolesnih, nezaposlenih, obespravljenih, starih i nemoćnih, ništa više oprat. Možeš samo komplet skočit u kakvo jezero, izranjat i ne moraš.
Postoji korisno pravilo pomoću kojeg se može izbjeći zatrpavanje stvarima – kad nešto novo doneseš u kuću, nešto iz nje moraš i da izneseš. To je možda rješenje. Ako se želimo izraziti da nas neko shvati, moramo se potruditi da pročitamo, poslušamo ili pogledamo drugog, i pokušamo shvatiti.
Sve ostalo je statički šum od kojeg se svima diže kosa na glavi.