Prisjeti se mama danas situacije kada joj je bilo teško što je mala i što nema fakultetsko obrazovanje. Kaže, mislim da bi me ozbiljnije shvatili, da bi uvažavali to što sam tad govorila, da sam bila onako, krupnije, impozantnije pojave, i da sam imala fakultet.
Draga mama, mali ljudi, i svi vi koji se tako osjećate – bolje vam je tako.
Velike i pametne, sleš, sposobne uvijek neko jebe, a pod neko mislim isfrustrirani kepeci. Velikima i sposobnima niko ne pomaže, oni pomažu. Što si veći, jači i sposobniji, to više vremena provodiš suzdržavajući se da nekom ne polomiš vrat (k'o smoki), ne zaviješ familiju u crno, u tri rečenice ne naneseš nepopravljivu mentalnu štetu, i tako dalje. Nemamo problem što smo nemoćni, mi imamo problem što pored široke palete stvari koje možemo da ti uradimo i načina na koji možemo da te sjebemo gledamo kako da ti ne uradimo ništa. Kad si mali i nesposoban i neko te jebe što si mali i nesposoban, jebiga, lakše ti je podnijet s obzirom da znaš da si mali i nesposoban. Ali kad te velikog i sposobnog jebu kao da si mali i nesposoban, svako malo maštaš o mjestu u crnoj hronici jer si, gnjevom pravednika, raspalio kalašnjikovom po prcadiji i gnjidama koji su, karajuć te u glavu dok ti vilicu pridržavaju svojim prljavim ručicama, pozivali na toleranciju, razumijevanje i obzir prema slabijem.
Zato što u svom selu nikad nećeš bit prorok, i zato što pusti ovog pusti onog, zato odosmo u kurac i zato naš najbolji kajmak uvijek ode na tuđe ćevape.