Dragi Vuče
Raspamećen sjedim na stolici, upijam kilometre virtuelne trake koju kreira moj profil popularne društvene mreže. Odlazim korak natrag, mislima, korak u netragom nestalih dvadesetak dana provedenih u rođenoj mi tvojoj i mojoj vukojebini. Svi to zovu drugačije, umiljavaju se, tetoše razmažene gudure, srljaju u polusvjesne izlive nježnosti i udisanja čistog vazduha. Čemu sve to, čemu toliko neiskrenosti nad onim što zaista bdi u priči o rodnoj vukojebini. Tvoja kao i moja, Vuče, ova nesrećna zemlja je naše sreće grobar. Vidiš li, dragi moj, da se poigrava svjetlost na onom snijegu kojim si gazio uplašen od mene, baš kao što sam ja bio od tebe*[1]. Nismo imali razloga, ni jedan ni drugi da se plašimo nas. Mi smo, Vuče dragi, isti po svojim strahovima i puteševstviju. Obojici nije jasno šta nas je snašlo u tom momentu susreta, baš kao što nam kasnije neće biti jasno šta smo to preživjeli i kako smo opstali pod ovim vječnim, hladnim, zimskim svodom.
Dakle, raspamećen sjedim i listam dešavanja na društvenim mrežama. Gledam koliko smo udaljeni jedni od drugih, koliko smo nadobudni i nesvjesni da nas dijeli samo taj ishitreni ego i nasmijani foto. Gledam ljude iz svoje vukojebine kako se lažno prestavljaju, kako se uzajamno takmiče u usiljenim i nikada iskrenim komentarima. Gledam borbu pojedinaca koji bi da prdeknu i stisnu, a kojima je, ustvari, lično njihovo dovoljno za obitavanje i stav koji nameću vaskolikom puku. Gledam ih i sjećam se, Vuče, tvog izbezumljenog pogleda onomad nad gradom kada te sretoh, starog, gluhog i prestrašenog od jednog dječaka koji je vodio bijelog psa na povodcu. Taj pas je stajao i gledao te mojim očima, čekajući dječačku komandu. On bi poginuo, Vuče, za mene i moju naredbu, ali nije znao da smo svi u tom sudbonosnom trenutku bili poraženi jedni pred drugima. Ti star i ofucan, nemoćan da hodaš, a ja mlad i smješan sa psom razmaženim i slabašnim.
No, vratimo se, Vuče, onome što sam htio da ti kažem. Otišao sam, kao što znaš, daleko iz vukojebine i povremeno dođem da se nadišem i napijem derivata koje se idealizuju i prestavljaju kao najzdraviji, sretniji, nostalgičniji i vredniji od nekih zagađenih od kojih se, na sreću, može da živi. Volio bih ja da sam tamo, nije da ne bih, ali i to malo što dođem otrezni moje nagone za povratak jer vidim svaki put gore od goreg. Hoću da ti kažem kako imam namjeru da prestanem razmišljati o vukojebini i kako ću se, Bog dao, ustaliti u ovoj velegradsjkoj memli, postati ništa drugo nego trotoarsko piskaralo i mali pisac u velikom gradu. Odustajući od svega što sam bio, odustati neću od tebe, jer ću samo putem tebe komunicirati sa onostranom vukojebinom i njenim življem, a ti si mi najpogodniji za taj naum.
Eto, to sam želio, Vuče, da ti rečem i da započnem s tobom, nadam se, dijalog. Sa željom da ćeš mi uredno pisati šta ima u vukojebini, pozdravljam te i želim ti vječne i mirne staze djedova naših. Lov neka ti bude uspješan, narav čista, da ne ujedeš koga ne treba i rastrgaš hijene koje ti ne daju mir, a putnika da ne diraš, jer je malo onih koji tuda hode na današnje dane ovog užasa. Piši mi o svemu, o užasu i dobroti, o svemu i svačemu što te muči, jer to što muči tebe tamo, meni je lijek i vida mi duhovne rane. Muka me opominje da sam još živ, a ispovjest tvoja mi trezni duh da ne pokleknem u tuđini pod iskušenjima.
Budi mi pozdravljen i zdrav.
* * *
Dragi Čelovječe
Čudno mi je što si se javio nakon toliko godina i poželio da pričaš sa mnom. Čudno mi je i to što ja tako olako odgovaram na tvoje pismo. Vidim da si upućen i u strahove koje, mi vukovi, nerado priznajemo, ali s obzirom da ih dijelimo pristaću na tvoju igrariju slovima i reći ću ti par redova koje iniciraš da ti rečem.
Misliš da si propustio, ovo kratkog vremena koliko te nema, nešto, zaista, bitno. Ne, sve odavno stoji, tvoji i moji puti su isti, besciljni i daleki, bili tamo gdje si sada ili ovdje gdje hodam bespućem onim koje si ostavio. Želim da ti kažem kako se povratiti neće ništa, kao i moji zubi, očnjaci, što nići ponovo neće u mojojim, umornim raljama zvijeri. Kazaću ti kratko šta vrijedi zaboraviti, da me više ne pitaš i ne zamaraš suvislim pitanjima i pismima. Kazaću ti otvoreno i u toj otvorenosti neće biti pragmatike niti nedovršenih stvari, ma koliko bolne bile i odvratne. Znaj čelovječe, najljekovitije stvari su trave koje gorko okuse. Mi vuci tako lječimo svoj pokvareni stomak od brzog žderanja bekinja, plašeći se susreta s ovčarima. Kada si gladan i napadaš plijen, budi spreman na posljedice, one mogu biti sačma ili bajata bekinja. Bolje bajata bekinja no tane. Shvati to kao upozorenje za povlačenje i prihvati ovo što ću ti kazati.
Kudrava svinja na kukumavku udarila, žao joj što kukumavka čuči na grani pa joj ljulja njuškom drvo. Riju kudre po blatu i razvaljuju brloge jedna drugoj, a svaka bi tuđe govno pojela rađe nego sakupila žir u lugu. Sve isti jad se bori za prestolje. Lavova nema, orlovi u tuđini, a mi vuci ostarjeli i s podsmjehom gledamo na borbu nečasnog nakota. Nije nam do lova, jer te kudrave prasice su bolesne, a nema te trave koja bi stomak moj stari izlječiti mogla od te kuge.
Udario nejak na jadu, oborila jadnica žalosnika pa se ‘rvu na rbatu u šušnju kukrikovom. Porušiše stabla zajedno onomad, a onda se porvaše oko grana, jer ne osta cjepanice da izgori na ognjištu. Na saboru zvjeri podjeliše se na one gore i one bez krila. Oni gore, ‘tičurine, gakću na orlove koji otidoše da ne gledaju svađu brbljivaca, a na zemlji beskrila gamad koja bi da nakalemi perje tuđe, opalo sa većih krila i prozove se visokoletačima.
Savila se grana do panja pa pustila žilu u zemlju, a oko panja pečurke se množe, jer trulež svuda gnjije prvobitne i samonikle. Samonikle posjekoše i posadiše žbunje. Posadile zvjeri sebi zaklone u napisane bukove bukvare ko zakone, pa signalima dvosmislim sad mlataraju čija je međa i čije pravo na grane i žbunove. Ostao korov na oranicama, crne ‘eljde ‘mjesto žita zlatna, a za ‘eljde dobijaju se nagrade pa se kiti i miš i lasica žirovima oko svoga vrata. Sve to gledaju hijene i kudre pa se čuju na šuplje bukve. Riču u viču, zvone i zveče jer im žao što se nisu mogli utoliti u halapljivosti svoje nakane da pojedu oni bekinje sve i posjeku samonikla stabla.
Udario gori na gorega. Ne zna se ko je veća ala od koje halapljive i zle nevolje. Mi vuci nemamo više pravo da se zovemo tako, sad hijene preuzeše primat. Što smo lovili i donosili čoporu, to su samo bajke koje pričamo. Od sada hijene love i što treba i što ne treba. Udave i ostave da truli, neće da jedu ostatke koje im priroda propisala, već podaviše sve. Podjeliše se na kaste, jedni sada dave ovce, druge dave i ovce i broje novce. Nema pravila i zato ti je, čelovječe, bolje da ne pitaš puno i idi kuda ti je pisano. Svog orla nemaš ovdje, on bi ti bolje rekao sa visine no ja iz jazbine. Ja znam osjećati, a osjećaj je veći od svih očiju nebeskih. Kad te progna’ sila nestajanja onda gledaš stvari iz zaklona postanka. Vratiš se u ča'uru i bdiš.
To nek ti je, čelovječe, nauk, a naravoučenije je da svo zvjerinje koje ti opisah, tvoji su ljudi u karakterima kako vi ljudi basnama volite smisao davati. Ja ne bih imao više, a ti znaš šta ti je činiti. Ne uznemiravaj me svojim patetičnim izlivima nježnosti i strahom koji je suvišan, protekao, dosadan i nezreo. Vi, ljuidi, nemate pravo da zemlju ustrojavate, jer ste se od nje udaljili i zakonju zemlje dodjelili podvižnost svojih normi i politika. Pusti me da umorno spavam, da vas ne gledam, da sa vama ne opštim. Pusti me da vam zarijem mis'o u vrat, kad već ne mogu očnjake. Pusti me da ćutim u jazbini dok vi jedni druge niste potrpali u njih. Vi, neman planete i jadnici božji. Raskolnici sopstvene rase. Zvjeri nad zvjerima. Pitam se šta je to čelovjek, osim viška slova i manjka svijesti. Šta vas to goni kad gonjenju ste skloni. Dobro je što imaš namjeru da se sklanjaš od, kako kažeš, vukojebine.
Budi sklonjen od mene i idi što dalje od sebe, želi ti tvoj Vuk.
*[1] Kao dječak susreo sam se sa vukom u planini jednog januarskog jutra 1994 godine. Star i nemoćan režeći otišao je plašeći se više mene i mog psa Bilija no ja što sam se njega plašio, a jesam užasnut bio. Ovaj bliski susret mi je poslužio kao motiv za ovu priču koja je ugrađena u naravoučenije koje slijede i koje imaju prizvuk basne, ali nije basna. Ova priča je spoj signalističke proze i poetizirane stvarnosti.
U Beogradu avgusta 2015