Koliko je tekst Jelene Paunović na temu branja malina popularan pokazuje i to da sam ga i ja pročitala za cijelih deset minuta koliko sam danas provela za računarom. Imala sam prilike da razmišljam o njemu, eto, od jutros, dok sam zalivala povrće, čistila predivnu, tek ubranu glavicu kupusa od čitavih deset koje svakodnevno dvorimo, koju je neka neman, a po svoj prilici puž, usrala svojim dejstvom, umazala smrdljivom skramom, izbušila, unakazila, a mogla bih se zakleti da je još juče ta glavica izgledala besprijekorno.
Razmišljala sam o njenom tekstu dok sam skupljala prosušeni crni luk, pa ga na oluji koja je nagovještavala kišu pod lozom plela u vijence, dok je vjetar po meni bacao uhaladže, punio kosu suvim lišćem i oči prašinom. Razmišljala sam o njenom tekstu dok sam podvezivala paradajz, brala kruške, čistila dvorište, brala paprike, i sad, umjesto da sjednem, poslije ovog iscrpljujućeg, radnog dana, i uzmem da prevodim da štogođ zaradim, i sad razmišljam o njenom tekstu.
U inboksu me čeka dokument koji ću prevesti za dva, tri sata, i tako zaraditi trideset eura. Sve što sam danas radila, po vrućini, u znoju, prašini i insektima, svi ti plodovi, sav taj luk, i ta šerpa dinstanog kupusa od one desetkovane glavice od jutros, sve to na pijaci ne vrijedi ni deset maraka, a kamoli šezdeset.
Ko bi ga sadio, kažemo mi seljaci često, a opet sadimo, zalivamo, plijevimo, okopavamo, povijeni, blatnjavi, prašnjavi, znojavi, a potrošimo vode, struje, radnih sati, ma na kraju kvadrature na kojoj se moglo otvoriti bar deset kafića, pet kladionica i tridesetak mjenjačnica. Ili, eto, butika.
Šta nije u redu sa njenim tekstom – ne znam odakle da krenem.
Za početak, podsjeća na istraživačko novinarstvo jer je autorica priče odlučila da izađe na teren i proba radni dan nekvalifikovanog radnika. Poranila je, u pet, znači pečalba počinje, a mene obuzima dojam da naši mladi zaslužuju ustajanje – pa recimo u gospodskih osam. Ostatak teksta je emotivno nabijen sažaljenjem prema beračima, pjesničkim slikama sestara sa najjeftinijim bijelim hljebom, ženom koja sa grbom i žarom u očima (ipak!) nutka napolitanke, ili bi krastavce, u svakom slučaju nije rafaelo kuglice, a ono što je bitno je da joj je na samom početku objašnjeno šta je čeka, koliko se plaća i šta je njen posao. Prevare, znači, nema.
Ima računice. „Gazda“ mlati šest maraka po kilogramu, berači „famoznih“ 40 feniga. 40 feniga nisu ni famozni ni nefamozni, već su upravo to što jesu – 40 feniga. Istina je da je to što se isplaćuje beračima otprilike 10% otkupne vrijednosti. Kada bi hladnjače kilogram plaćale 10 KM, a berači dobijali jednu KM po kilogramu, Jelena bi nabrala 16-tak maraka, što bi vjerovatno bilo jednako mizerno kao i zarađenih šest i nešto. Istovremeno, mogli bismo čitati o bezobrazno visokim cijenama domaćeg jagodičastog voća i kako da „kupujemo domaće“ kad je kilogram malina koje rastu, zaboga, tu, u radnjama 12, 15, ili koliko već maraka po kilogramu.
Da ne duljim, šta je poenta, da se ne može zaraditi veliki novac berući maline? Naravno da ne može. Kad je moglo? Gdje je u lancu berač? Koji su troškovi i rizici proizvodnje voća i povrća? Kakva je situacija sa hladnjačama, tojest, otkupom, i daljim plasiranjem na tržište? Koliko je isplativo, koji su prinosi, ima li subvencija, koliko zaleđene maline mogu da stoje i gdje, i koliko to košta, ko ih kupuje, kome ih izvozimo?
Kako to sudbina namjesti, baš juče prevodim tekst na temu uzgoja jagodičastog voća u BiH u kojem nema ni senzacionalizma, ni populističkog frljanja emocijama, već prostih informacija u koja smo doba sa uzgojem kultura kojima, ovo naše Bogom dano podneblje, pogoduje.
Ali da se vratim na Jelenin tekst. Dalje nije u redu što nije uzela zarađeni novac već ga je, takoreći, frknula gazdi u lice. Šta to treba da znači? To je pošteno zarađen novac koji treba staviti u džep, i tu istraživačkonovinarsku furku isfurati do kraja. Za šest i po maraka je moguće napraviti ručak četvoročlanoj porodici. Za šest i po maraka se može otići u Penny Plus i kupiti set od dvije kvalitetne trik majice, i još da ostane za sladoled i kafu. Za šest i po maraka je moguće kupiti kutiju cigareta i popiti pivo. Za šest i po maraka je moguće kupiti buket poljskog cvijeća. Za šest i po maraka je moguće uplatiti tiket u kladionici i uzeti sto puta više. Za šest i po maraka je moguće nekog obradovati: ručkom, sladoledom, kafom, kutijom cigareta, buketom cvijeća, čokoladom, telefonskim pozivom…šest i po maraka je nešto, a ne ništa.
Dalje, šta nije u redu sa tekstom Jelene Paunović – demoniziranje malinara. Dobro, možda je demoniziranje prejaka riječ, a možda i nije u kontekstu reakcija javnosti koja je uvijek spremna da neki novi „izrabljivač“ stupi na scenu. Svaka čast svakome ko u ovoj zemlji pokreće proizvodnju. Da se podsjetimo – ekonomska vitalnost društva se mjeri BDP, bruto domaćim proizvodom, bruto i domaći su pridjevi, proizvod je glavni junak. Tranzicija, privatizacija, gašenje privrede, bla bla, dolazimo do toga da smo donji zato što ništa ne proizvodimo, a ko se pak drzne da proizvodi, taj se bori sa faličnim zakonskim okvirom, neuređenim tržištem, kojekakvim dogovorima o plasiranju robe na inostrana tržišta, zahtjevima EU, standardima, kodeksima, ali za slučaj da to nije dovoljno, mora i da se nosi sa domaćim kritičarima koji, ako je suditi po ovom tekstu, imaju za cilj pomoći generalno ljenguzastoj i nerealnoj domaćoj omladini i onima koji se tako osjećaju, da opravdaju svoju indolentnost i letargiju.
Dalo bi se porazmisliti i o etičnosti. Moglo se tih šest i po maraka pretvoriti u napolitanke, ili krastavce, ili skupi, integralni hljeb iz Kajzera, pa da doživljaji tog mučnog dana dobiju neku ljudskiju završnicu. Možda bi se grba one žene ispravila za stepen. Moglo se donirati za nečije liječenje. Moglo se, ako ništa, u duhu revolta, pozvati na bojkotovanje krpica iz brojnih sarajevskih radnji koje šiju mali bangladežani za mnogo manje od šest i po maraka dnevno.
Ah, da skratim. Popularnost Jeleninog teksta zapravo samo svjedoči o opštoj razmaženosti, nedopečenosti, i nedorečenosti našeg naroda. O malinarima i malinama ne govori ništa što se ne može saznati od prosječnog nekvalifikovanog berača kroz tri rečenice najprostije komunikacije. Jedina poenta je da je sramotno očekivati da beremo za deset posto vrijednosti ubranog, pa da smo sto puta nekvalifikovani. Provlači se i rad na suncu. Istina je, jedno sunce sija kad piješ kafu u bašti kafića, drugo na obali Boračkog, treće na plaži u Tučepima, a ono muško, najteže, prži kad radiš u polju.
Lele, koja smo mi bagra. Sram nas bilo.
Pročitala sam i intervju sa Jelenom maloprije, da se uputim u lik i djelo, a ionako tekst više govori o njoj nego o stanju u društvu.
U to ime, ja sam obrazovana, inteligentna, i za razne poslove sposobna i osposobljena pripadnica bh. društva, imam dobar, moderno uređen stan u Beogradu, porodični stan u Sarajevu, ali živim na selu, i najveći dio dana provodim na suncu, povijena u prašini, živeći život prosječnog nekvalifikovanog radnika. Ipak, za razliku od prosječnog seljaka, poljoprivrednika, privrednika, „gazde“, ja i kopam i surfam i pišem. Znam sve strane medalje i čista obraza po ko zna koji put ponavljam – naš narod je umišljen, nerealan, neće da radi, pa samim tim nema pojma kakve mogućnosti propušta. Šteta, šteta, šteta što novinari poput Jelene ne rade nešto da se to promijeni, već naprotiv. Da ne bude zabune, Jelena je, uvjerena sam, imala časne namjere i uvjerenje da čini pravu stvar. Neka piše, neka demokratije (uprkos svemu). Nije me njen tekst naveo na reakciju, već masovno odobravanje koje je izvukao na površinu.