Živjeti treba znati, umjeti, a prije svega voljeti. Ako se puno vremena posvećuje pitanjima poput mrenja, bolovanja, napadanja, žrtvovanja i ostalih nepopularnih stanja iz perspektive nekoga ko bi se volio poradovat životu, čovjek, sasma prirodno, nema priliku razvijati kapacitete za srećno življenje. Da li je moguće živjeti lijepo i srećno na Balkanu. Jeste, kao i bilo gdje drugdje. Samo glupaci i oni koji se tako osjećaju tvrde suprotno.
Treba znat kada stat srat. Koliko god bilo zdravo da je sranje redovno, ono ipak treba biti svedeno na određeno mjesto i vrijeme, a i povod. Istina, nije uvijek moguće kontrolisati povod za sranje, ali načelno, ako se čovjek počesto nađe u nevolji zbog, recimo, stomačnog virusa, povlačenja zimoće s nogu, i nervoza koje dovode do nezadržive sraćke, to znači da je problem složeniji, i da treba zaroniti dublje od govneta da se utvrdi šta je to što čovjeka navodi da zanemari sebe, svoje potrebe i dobrostanje. Nekad, kad se čovjek olakšava tamo gdje nije mjesto, valja stati i prije kraja. Ispustiti ono što je apsolutno neophodno, a ostatak ponijeti kući, pa se tamo, u komforu svog doma, kvalitetno i temeljito israti. Ima nešto u tome kad začepiš svoju šolju, usmrdiš svoju kuću i spizdiš svoju čitavu rolnu toalet papira što te navede da se zapitaš – pretjerujem li možda.
Kome nije dobro, neka mijenja glavu. Zvuči lako, a zapravo je još lakše. Zađeš među ljude i slušaš šta izlazi iz glava, čim čuješ nešto bolje od svog, počneš da usisavaš. Ne pričaš, već slušaš. Šat d fak ap, što bi rekli englezi. od crnjaka još nikom nije svanulo, a ko tvrdi da hoće, il je glup ili ga plaćadu da laže narod.
Kome je dobro, svaka mu dala, bravo mu ga, i nek naleti na kafu i cigaru.