Možda smo mi, sa Balkana, ljudi skloni idealizovati istinu, okrenuti je prema sebi iako znamo da je djelimična ili možda samo naša, vlastitim umom od laži pretvorena u istinu.
Mene insteresuje politička istina, kako je oni kreiraju i kako nam je serviraju. Njihova istina je upakovana kao hrana za pse i mačke, obiluje svim pojačivačima ukusa laži, anomalijama i bolestima društva, vitaminima za bolju „dlaku“ (ćud ostaje glupava), crknutim mesom kojim hrane mržnju i drugim mješavinama od kojih rastu i oblikuju se naši nacionalni stavovi srazmjerni našim torovima.
Postoji li istina i kako je klasifikujemo
Svakako da istina postoji, ima je iza svakog ćoška, iza leđa, ispod pogleda, našim i vašim knjigama, retorikama i podvalama. Sve te istine imaju sljedbenike koji su skloni da se njome diče ili da je blate i po njoj pljuju.
Kakva je medijska istina – ‘gluvi telefoni’
Znate onu igru ‘gluvi telefoni’ kada imate zadatak da prenesete poruku od jedne do druge osobe u krugu šaptanjem na uho. Većina medija tako i prenosi istinu, kako želi, kako je načula ili kako im kažu, najmanje onako kao ona i jeste, naša istina.
Ovo bi trebalo, ‘gluvi telefoni’, da bude redovna politička vježba za parlamente, vlade, čisto da vježbaju koliko slušaju i kakvu istinu prenose.
Šta je sa istinom žrtava u BiH – ‘trijumf istine’
Žrtve nisu brojevi, šahovske figure ili utjerivači istine, one su svjedoci o srpskim, hrvatskim i bošnjačkim zlotvorima kojim istina nema fundamentalno značenje, ona je otirač za njihove ukaljane čizme (đonove).
Opet, da nakon 20 godina od kraja rata, mene ta istina o žrtvama i dalje boli, steže me oko srca, ledi uzdisaje zraka i stvara gadost prema ljudima bez morala da ne poštuju svoju ali i tuđu žrtvu već je veličaju brojem, prkoseći istini, prkoseći bolu…
Da li je ‘ali’ termin za poravnjavanje žrtava i istine?
Mene boli istina, mene boli idealizacija istine, omaložavanje istine, negiranje istine, minimalizacija istine, mene boli nerazumjevanje moje i tvoje istine, druže!