U današnjem vremenu, savremenom, najjednostavnije je pročitati neku vest direktno na netu. Novine polako postaju luksuz, u nedostatku vremena, a izuzetno u retkim trenucima mira uz neku ukradenu jutarnju kafu. I dalje pamtim reči svog Profesora: “Bitnije od reči, od pisane reči, je reakcija ljudi na istu. Vest može da bude politički nameštena, medijski konstruisana, ali narod, sam narod – daje uvid u jedno opšte javno mišljenje o toj temi. I ono je najvalidnije, bilo da je reč o poskupljenju hleba, smeni diktatora u Južnoj Americi, ili rata na Bliskom Istoku.” Od tada je prošlo godina, ali taj metod, za mene, i dalje je neprikosnoven. Nekada je poražavajući, nekada očekivan, ali sve u svemu – interesantan. Čak i u jednoj malo proširenijoj studiji, neretko ide klik na profil, pokušavajući da nađem jedan jasan obrazac ponašanja između napisanih redova.
Ova sedmica je po tome bila itekako raznovrsna. Na moj iskren šok, i možda bezrazložan strah, muž mi je pokušavao objasniti da je takva i takva retorika ovde sasvim normalna, čak i uobičajna, i da se na njoj sve završi. Iskreno, neke komentare me je bilo sramota i samo čitati, a ne mogu zamisliti kako bih se osećala u koži njihovih autora pišući ih, bez trunke kajanja i srama. U trenucima bola, ako nisi u stanju saosećati – prećuti. Ako nisi u stanju ispoštovati mrtve na svom putu ka konačnom odredištu – okreni se. Ako ne možeš prihvatiti ruku pomirenja, bilo čijeg – nemoj. Ali to su sve rečenice nakon kojih ide tačka, mora ići – svaki nastavak je sam po sebi za svaku osudu. Iskreno žalim za sve jednom nevino stradalom žrtvom u prokletom ratu, iskreno se nadam da će svakog zločinca stići Božja/Isusova/Alahova kazna bilo kada i bilo gde, bez obzira na veru i naciju. Nisam pobornik da istoriju treba zaboravit, treba je pamtiti, uvek, bar kao opomenu – jer zločin je zločin, žrtva je žrtva; i kao takvi, ni zločinac ni žrtva ne trebaju i ne smeju biti zaboravljeni. Prošlost ću ostaviti tu gde je, nekim kompetentnijim i pozvanijim od mene. Mada je u ovim danima svako sebi davao pravo i da bude pozvan i da bude kompetentan. Ali postojala je jedna konstanta u komentarima: u redovima i redovima komentara je Srebrenica na kraju rečenice sa tačkom, sa vraćanjem u prošlost od par godina, par decenije, pa i vekova. U emocijama koje su pratile komentare – Srebrenica je na početku rečenice, Srebrenica sa tri tačke, Srebrenica sa nastavkom… Na tri komentara sam se vraćala, iznova i iznova, pokušavajući da nateram mozak da procesuira pročitano, ali bez uspeha. Opsrotite što ih neću navesti, već samo kroz delove, ali takve reči i opisi nikad nisu niti će preći preko mojih usana, olovke ili tastature, čak ni kao puko navođenje. Tri nacionalnosti, tri vere i tri komentara – toliko identična u svoj svojoj različitosti.
Dakle, dragi Gospodine Zorane iz Beograda, Vi što govorite da neće biti mira dok se ne završi započeto i da je rat i samo rat jedini izlaz i spas za srpski narod. Vidite, nas dvoje smo isti – i Vi i ja potičemo iz Srbije, tu smo rođeni; i Vi i ja se krstimo sa tri prsta i govorimo ekavicom. Vidite, tu se svaka sličnost između nas dvoje i završava. Ja sam ovde, tu gde sam, sa svojom porodicom. Vi ste tamo, gde ste. Vi, koji govorite da su svi oni isti. Jesu isti su – isti kao ja. I ovde, kao i u svojoj rodnoj zemlji, upoznala sam LJude (sa velikim LJ), bez obzira na veru i nacionalnost, ljude za koje srce svoje dajem. Ne daj Bože, Gospodine Zorane, da se obistini to čemu se toliko strastveno nadate i šta svim srcem prizivate – Vi biste ostali tamo, u Vašem divnom, krasnom, domu – bezbedni. U najgorem slučaju, uzeli biste pušku u ruke i krenuli put preko Drine, a Vaš tako divan i krasan sinčić na naslovnoj fotografiji bi ostao u rukama Vaše nasmejane žene, a brižne majke – bezbedan. I došli biste ovde, kod mene, u grad u kome su moja deca rođena, i naš dom, zbog Vas i Vama sličnih više ne bi bio bezbedan. Znate li da moj sin ima isto toliko godina kao i Vaš? Znate li koliko je dece sa njim u grupi u vrtiću, koliko je vrtića u našem gradu, a koliko je takvih, manjih ili većih gradova, u celoj Republici Srpskoj i Federaciji? Znate li koliko je to dece, Gospodine Zorane, istih takvih kao Vaš – mladih i nevinih? Ako krenete, hoćete li povesti i njega sa Vama?
Dragi Gospodine Mirsade iz Švedske, žao mi je zbog sve nesreće koju ste morali da živite i preživite. Žao mi je što ste ostali bez doma, što ste morali napustiti svoju zemlju i svoj narod. Ako ne želite, ne morate mi verovati, ali iskreno i iz srca – žao mi je. Žao mi je i Vas koji mene etiketirate samo zato što sam rođena tamo gde jesam, samo zato što sam to što jesam. Sa kojim pravom, Gospodine Mirsade? Da li me poznajete? Mene, moju porodicu i moje prijatelje? Da li ste me ikada videli? Da li je to što sam Srpkinja jedini osnov po kome mi sudite? Elem, Vi živite tamo koliko već godina? Ovde se vraćate samo za godišnje odmore. I Vi, Gospodine Mirsade, sa Vašim sređenim i uređenim životom, tamo u Švedskoj, pozivate na rat! Isti onaj koji Vas je naterao da pobegnete odavde! Vi pozivate na rat, ne tu na Vašem pragu, već više od 2.000 kilometara daleko od Vašeg sadašnjeg doma! Da li ćete mu se priključiti, ako do njega dođe? Da li ćete uplatiti kartu u jednom pravcu, Vama i Vašoj porodici, pa via Sarajevo? Ne verujem baš. Vidite, Gospodine Mirsade, Vi koji mrzite Srbe, Vi imate toliko zajedničkog sa gorepomenutim Gospodinom Zoranom – u najboljem slučaju, ostavićete Vaše najmilije u bezbednosti tamo gore novoizgrađenog doma, a doći ovamo dole da ponovo započnete isto ono od čega ste pre samo dve decenije pobegli!
Dragi Gospodine Mario iz Zagreba, tebe sam ostavila za kraj, jer tebe se možda i naviše bojim (oprosti mi što ti ne persiram, ali prilično si mlađi od mene). Pitaš me zašto? Nemoj misliti da je to zato što si Hrvat, ili zato što si iz Zagreba. Barem meni je to sve isto, jedna obična mešavina Balkana i Balkanaca sa svim našim varijetetima. Dragi, Gospodine Mario, tebe se najviše bojim; tačnije – bojim se tvojih godina. Rođen posle mene, a tek nešto malo posle rata. Sada si u najlepšim godinama, u punoj snazi, u onom neodoljivom periodu kada misliš da celi svet smo na tebe čeka i da možeš rukama sam protiv celog sveta. Znam, prošla sam ga. Svi smo. Dovoljno mlad da si bez dece a samim tim i bez straha za njihovu budućnost, a dovoljno star da možeš pušku u ruci da držiš. Da, Gospodine Mario, tebe se najviše bojim – toliko mlad da ne možeš ničega da se sećaš, a dovoljno star da već znaš da mrziš. I tebi smo svi isti, ali na neki drugi način. Ti nas deliš na naše i njihove, a da nisi imao prilike ni da nas upoznaš. Pređi, Gospodine Mario, sa ove ili one strane Save, svejedno je. Mlad si, dođi u Sarajevo, Banja Luku, otiđi na Exit u Novi Sad, ili ako ti je draže Guču, i upoznaj u pravom svetlu i smislu – tvoje. Tvoju generaciju, mlade koji izlaze baš kao i ti, zabavljaju se baš kao i ti. Slušaju “tvoje” Prljavo Kazalište, “njihovo” Bijelo Dugme, “našeg” Đoleta Balaševića. To su “ti”, “drugi”, Gospodine Mario, ti drugi – isti kao ti.
I na kraju, ja Vas se bojim, Gospodo Zorane, Mirsade i Mario. Žalim što ne postoji neka vrsta kazne, neko bar virtuelno (ako ne i drugo) sankcionisanje. Ono preventivno, da ga je nekada bilo možda do svega ovoga ne bi ni došlo. Postoji ona stara narodna: “Pas koji laje ne ujeda”. Ne slažem se – psa koji laje treba vezati da ne bi sutra, ne daj Bože, skočio na nekog nevinog prolaznika ili dete u igri. Iskreno i podjednako, bojim se sve trojice. A još više se bojim, jer mi je ova protekla nedelja pokazala i dokazala da Vas je mnogo, mnogo više nego što sam očekivala, mnogo više nego što bih želela da verujem. Ili ste samo bučni. Ili mi ostali tihi. Može biti da je to. Nadam se da je to. Istorija je pokazala i dokazala svoje, pobednika nema, poraženih na svakom koraku. I zato, ovaj put, ostanite u svojim toplim, bezbednim domovima tamo preko Save, Drine, preko bare, u Švedskoj u koju se toliko kunete. Ko poželeo rat, da Bog da mu u kući bio! A Vi, svi Vi, mladi, ludi i jaki, koji na prste možete izbrojati manje godina nego što ih je od onih strahota prošlo – molim Vas, samo Vas molim jedno: sačekajte još par godina, samo da dobijete decu, pa ćemo onda pričati. A Vi, Vi ostali, Zorani, Mirsadi i Mari(j)i (u množini), pre nego što pljunete (pa i onako virtuelno) pomilujte te malene glavice kraj Vas, poljubite te nevine okice i izbrojte do 3 -sa tih desetak sekundi napora spasićete našu budućnost ako već niste znali prošlost) i Vaša pokolenja biće Vam zahvalna, a što je najbitnije – živa.