Čvrsto vjerujem da kolektivna zabluda o sposobnosti i produktivnosti dovodi do opće nesposobnosti i neproduktivnosti jednog društva i imam dovoljno dokaza za to.
Sa strane gledano nesposobni smo u ekonomizaciji jer se njom ne bave pravi ljudi, nesposobni smo za politiku jer koliko ljudskog smeća tu imamo da ni deponija nekog velegrada ne bi mogla odgovoriti kapacitetom. Nesposobni smo za proizvodnju, fabrike. Nesposobni za sve.
Zašto odajemo takav dojam? Na prvu se čini kao zamršena dilema, a u suštini je jednostavno.
Ne tako davno, prisustvovah ponudi za posao jedne osobe iz svijeta mode za političku kandidaturu za vrlo visoku funkciju i ostah zabezeknuta brzinom potvrdnog odgovora. Lično bih provela dane preispitujući svoje sposobnosti, svoje mogućnosti, svoja htjenja i etička ograničenja da bih odgovorila na takvu ponudu. Ali, to sam ja. Čak je nebitno da li bi ta osoba prošla ili ne, dovoljno je što se smatra adekvatnom i doraslom za to. I kako ne bi? Dovoljno je pogledati gdje živimo.
Ljudi koji su se zaposlili putem konkursa su mitska bića a konkursi u BiH rijetka pojava koju NASA istražuje.
Životna stvarnost nije baš strpana u par rečenica tete Luize Hej „ Ti to možeš“, inače bi svaki treći stanovnik bio kosmonaut i bio čvrstog uvjerenja da on to može. Brkamo snagu volje sa sposobnostima i mogućnostima.
Nepostojanje kriterija u apsolutno svakom aspektu naše poslovne i privatne stvarnosti je stravično.
Ako neko ne ispunjava fizičke, mentalne, obrazovne i životne kriterije nekog zaduženja, u čemu crpi snagu opravdanosti stava da on to može? U ruci koja ga je dovela da tu radi?
Nekada je spoj onoga što mislimo, govorimo i radimo predstavljalo skup naše ličnosti.
U vremenu mediokriteta i hipokriteta, misao i govor ne predstavljaju više nikakav pokazatelj, jer su isuviše kontradiktorni stvarnosti.
Ostaje samo ono što radimo kao jedini pokazatelj.
Za mene raditi bilo šta znači isključivo raditi to kako treba, inače čemu raditi? Zar se traljavost može nazivati radom?
Kolektivni patogeni sindrom „ Mogu ja, šta ima veze“ uzrokovala je državu koja ne može ništa i nema ni u čemu veze.
Ne znam čemu to pripisati, eskalirajućem stepenu egzistencijalne ugroženosti, velikoj stopi nezaposlenosti, patološkom nepotizmu ili jednostavno nekoj devijaciji koja se manifestuje okorijelim kompleksima u formi „ne mogu ja svašta raditi“.
Za mene je kriterij rada poštenje i pri tom me ne zanima visina honorara ili pak pozicije koju ću tim postići jer sam ispunila svoj osnovni kriterij. Istina, u ovom vremenu mi to baš i nije neki kriterij vrijedan hvale ali je moj.
Ipak, ne mogu i ne trebaju svi biti akademici, političari, glumci, vodoinstalateri, profesori … ali trebaju svi raditi što znaju.
Muhamed a.s je rekao: „ Radi što znaš i budi najbolji u tome.“ Reklo bi se da smo daleko od ovoga.
U tek par trivijalnih primjera moguće je ocijeniti stanje. Nije ono na sreću generalno ali je toliko opsežno da se svaki normalitet ne primijeti.
Po principu „doveden/a da radi“ u nebitnoj analizi „zasluge“ svjedočimo da kuhari rade kao ministri,
konobari vode visoku državnu politiku, sportisti pišu zakone, vodoinstalateri popravljaju električne instalacije, građevinari rade PR, manekenke čitaju vijesti ili se bar zdušno trude, novinari dižu ruke u skupštinama i određuju stvarnost građana, žene koje ne vole djecu postaju vaspitačice u obdaništima, a u prosvjeti imamo toliko neprosviještenih da se djeca vraćaju tupava iz škola. Aplikativno je ovo za toliko branši da bi se mogla napisati knjiga. Sve te ljude vezuje ruka „onog koji ih je doveo“.
Istini na volju, ima ljudi koji se školuju za jedno, imaju afinitet za drugo ili im talenat i ljubav prema nečemu zasjene sve protokolarne nedostatke i obrazovanje za određenu branšu i budu bolji od najbojih. Ali, sigurno je da takve ne svjedočimo i da to kod nas nije slučaj.
Na kraju, čast izuzecima. Čast svima vama koji ste odgovorni i koji znate ocijeniti svoje sposobnosti, Čast svima vama koje niko nije doveo.
Velika je razlika u živjeti od nekog posla i raditi neki posao i ostaviti trag. Prvo ostavlja trag na vašem bankovnom računu a drugo pored tog, još veći na vaše okruženje i sadašnjost.
Čini se da su bankovni računi pobijedili nad svrhom života i bitnije je ispuniti njih nego sopstveni život i svoju svrhu.
Čini se da mnogi zaboravljaju da plata nije meritorna nečijoj stvarnoj vrijednosti jer su mnogi potplaćeni a neki preplaćeni, ali rad će uvijek biti meritoran, jer on ostaje.
Čini se da je bitnije ostaviti trag potrošenog novca za prolaznu stvar već trag potrošene ličnosti za vječni otisak svog vremena za one koji dolaze.
Svijet je postao nesvrsishodno mjesto za onoga kome je cilj života pronaći svrhu i ispoštovati je.