O čemu bi mogao misliti čovjek poslednji dan svog života? Dok sa svih strana prijete meci i granate, a možda i najstrašnije od svega – zarobljavanje i onda strašna smrt? Misle li o razlozima zbog kojih ih neko na najnečovječniji način žali spriječiti da sami završe svoju priču? Ili misle o svojoj djeci, porodici, domovima, možda školskim danima – prošlim i budućim? Nikad nećemo saznati o čemu je mislilo 8.372 ljudi dok su poslednji put u životu udisali topli julski vazduh ispunjen strahom, krvlju i barutom.
Bez obzira na to da li će Rezolucija o Srebrenici biti usvojena ili ne, zdrav razum ne može negirati genocid, ne može negirati važnost života. Ne može i nema pravo. A ko su uopće sve te silne države koje misle da mogu odlučivati o tome je li prekid života, mladosti, snova; je li rušenje porodica i doma bio genocid? Zar se tako nešto uopće može dovoditi u pitanje, uprkos nebuloznim izjavama iz Republike Srpske. Jasno, niko ne želi izaći iz rata kao krivac, i sasvim je razumljivo da je teško prihvatiti istinu o načinu na koji je nastao entitet u kojem se živi i kojim se ponosi. Boli rušenje tog prekrasnog sna činjenicom da je ogroman broj civila kukavički ubijen u naletu najjadnijih, primtivnih poriva koji se pojave svaki put kad čovjek nije dovoljno pametan da nađe ljudsko rješenje za neki problem, pa posegne za idejama koje ni zvjer ne bi rabila.
A zašto povrh svega nekom smeta što se priča o ratu? Od svih besmislenih izjava, ova mi je nelogična koliko i uznemirenost zbog visokih temperatura u julu. Kako u Bosni ne pričati o ratu pitam ja vas? U nekim razredima u mojoj osnovnoj školi više od polovine učenika nije imalo oca. I šta oni da kažu kad ih neko pita čiji su i gdje su im roditelji? Da ne spominju rat? Šta kad majka koja je izgubila djecu u svakodnevnom, neobaveznom razgovoru bude upitana koga ima? Kako da kaže da ona ne može posjetiti svoju djecu? Kako silovane žene da ne spominju rat? Kako da ne spominje rat onaj čiji najbliži još nisu ni pronađeni, i ko čak ni na mezar najdražima ne može otići?
Recite mi kako jedna čitava generacija koja je slušala o najgnusnijim zločinima, klanjima, silovanjima i mučenjima da ne spominje rat, kako ponovo da vjeruje ljudima, kako ponovo da voli?! Kako da živi čovjek koji se svako jutro budi u zemlji masovnih grobnica? Rat je bio i biće nezaobilazna tema u našim životima. On je, nažalost, obilježio naše živote, djetinjstvo, odrastanje. O njemu se mora pričati tako da nikom nikad ne padne na pamet da postoji na ovom svijetu išta važnije od ljudskog života. Nema tog cilja, ideje ni projekta zbog kojeg vrijedi samo jedan dan živjeti pod granatama. Od mira među ljudima nema ništa svetije. Cilj zbog kojeg samo jedno ljudsko biće mora da pati nije plemenit.
Ja ne mogu ne pričati o ratu. Sve da nikog niste izgubili, da niste prognani i da vam dom nije spaljen, rat je toliko neprirodno stanje, dovoljno da poremeti i iz korijena modificira sva vaša uvjerenja i snove. Poslije tako teških zločina, izdaje, slika patnje i stradanja – ne može se nikada biti potpuno srećno. Iako se pjesme pjevaju i dalje, i poslije Aušvica, i poslije Srebrenice, one postoje samo da prodube bol. Sve ovo što danas slušamo samo pojačava tugu, ako teme nisu suviše površne da bi pobudile bilo kakve dublje osjećaje. Pogledajte ljude oko sebe, oni ne znaju da budu srećni. Oni uživaju u pjesmama – da, ali uživaju da pate!? Kako to može biti normalno? Ljudi nisu nesrećni samo zbog teške ekonomske situacije, nezaposlenisti i loše vlasti. Ljudi pate zbog drugih ljudi. Zbog onih kojih više nema. Možda pretjerujem, ali duboko vjerujem da su ljudi u biti dobri, svi mi vjerujemo. Zato nas tako i boli, plaši i zbunjuje zločin. O čemu su mislili zločinci? Kad su postali takvi i zašto? I ja, kao i svako normalan imam potrebu da objasnim sebi toliko zlo, a ne mogu. Niko ne može. To nas frustrira, i čak kad posežemo za jednostavnim objašnjenjem tipa – zločinci su jednostavno zli, naše srce ne želi da prihvati to tumačenje. Jer ako su oni zaista tek tako zli, prosto rođeni takvi ili naučeni da budu, čitava moja ideja o ljudima se ruši. Sve postaje besmisao, i život i smrt, pa čak i ljubav. A objašnjenja zaista nema.
I ne postoji čovjek koji može prihvatiti za svog vođu nekog ko negira genocid. Ako postoji – on više nije čovjek. A s takvima se nema o čemu razgovarati. Neko ko je u stanju da spava mirno a zanijekao je smrt čovjeka i pravo žrtve da joj se prizna gubitak, taj ne zaslužuje ni statistički da se ubraja među ljude. Na popisu možda mogu da postoje i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i Bosanci i svi ostali, ali po osnovnim mjerilima ljudskosti dovoljno je napraviti jednu dihotmoju, na čovjeka i nečovjeka. A gdje si ti?
Trzneš li se ti kad pored tebe padne petarda? Obična, mala petardica za Novu Godinu, Bajram ili možda Vaskrs? I ja se trznem. Zar onda nije jasno koliko je neprirodno, koliko je strašno i neljudski namjerno granatirati civile („da im pamet razvučemo“ Mladić)? Jesi li tužan/na kad ti je neki od članova porodice bolestan ili odsutan? Da. I ja sam. A šta sa onima čiji se članovi porodica, pa i čitave porodice nikada neće vratiti? Voljela bih, a vjerujem i ti da rata nikad nije bilo. Voljela bih da su oni danas tu da pljuju državu, da je vole, da imaju djecu i da ih vode u školu, da moje i tvoje dijete bude zaljubljeno u njihovu, da majke vodaju unučiće, da budu nestašni i nerviraju me, da imam bučan i srećan komšiluk, da ih opominjem da smanje muziku, da gledam kako odlaze na fakutete, da sjedim s nekim od njih u klupi, u kancelariji, da ih vidim… Voljela bih kad bi svi sami pisali svoju životnu priču i da vidim kakav bi bio kraj da nije silom završen. Sad bi bili očevi, braća, majke, sestre, prve ljubavi, učenici, liječnici, advokati, umjetnici… Zamisli kako je teško napisati ovako sam toliko nezavršenih priča. Možeš li za svaku smisliti neki fin scenarij? Teško. Možeš li prihvatiti da to nije genocid? Ta riječ je tako jednostavna, kratka i čak odveć formalna da zamijeni toliko života i sudbina. Ne postoji na ovom svijetu ništa što može opisati strahote rata bolje od nas samih. Potvrda genocida utkana je u nama. Naše ga postojanje potvrđuje.