Opet. U isto vrijeme. Svitalo je…
Ustao je, deka na podu. Kao uvijek. Bljutav okus u ustima, kao uvijek. Uvijek sve isto. Zube je trljao jako, desni mu utrnuše. Samo da nestane…samo da ispere taj okus. Licu je godila hladna voda. Alarm. U isto vrijeme, kao uvijek. Opet ga je pretekao, nije stigao ugasiti.
Vratio se u sobu. Ležala je, budna. Gledala ga, snena i draga. Alarm je probudio nije, znao je. Znao je da ju je, krik njegov, iz sna oteo. Kao uvijek. Onih prvih dana bi se uplašila, jako. Lice bi mu, dlanovima, pokrila i šaptala…da voli ga, da se ne boji…a sama bi drhtala, osjetio bi njen strah. Jutros ga je toplo gledala, smiješak, onaj njen, igrao joj na usnama. Deku je, njegovu, podigla, stisnula je uz sebe. Priđe. Voli je, toliko je voli…Život je vratila u njega, vratila vjeru. Lice mu je, dlanovima, pokrila..voli to, voli i ona…i usnama potražila njegove. „Subota je…vrati se u krevet..“ prošaptala je, u njegovom zagrljaju. „Brzo..eto me, brzo. Do trafike samo…“ odgovori. Navukao je tene i pogledao je opet. Sve je znala. Ništa ga nije pitala. „Čekam..znaš da je tvoj red“ samo reče, pa spusti glavu na jastuk.
Zima. Tog jutra je bilo mirno, poneki rafal u daljini, poneka detonacija, negdje sa Stupa. Boki je odmakao, sam mu je rekao da ide, da ga on samo usporava. Sanke su bile nakrcane drvima. Umor ga je lomio, ruke su mu trnule, noge otpadale. Od dva sata, ujutro, je na nogama. Dok su nasjekli, dok su sve spakovali, zora je rudila. Niz brdo je išlo glatko, sanke su same klizile. Dole, na asfaltu, počeše problemi..snijeg počeo kopniti, sanke sve teže i teže…Stade na tren. Samo da malo predahne. Mali most, iznad potoka. Taman se naslonio na kamaru, namjestio se fino…Samo je zagrmilo..Uši je zaparao nesnosan pisak, a tijelo je negdje poletjelo, van njegove kontrole…Sekunda ili dvije..toliko je bez svijesti bio, više nije. Na zemlji se našao, gotovo pod mostom. Pogledao je oko sebe, nigdje nikog..samo su psi lajali u daljini..Tišina, baš kao što je i bila cijelo vrijeme. Priđe žena, starija, iz obližnje kuče. „Sine, jesi dobro..jesi dobro? „ sva isprepadana ga prepipa, da vidi ima li krvi, ima li na njemu ikakvih tragova. Smirivao ju je, govorio da je dobro. Stvarno je i bio dobro, čak i smiren. Nije prvi put, bio je i ranije u sličnim situacijama. Tek kasnije, dok je sjedio u njenoj bašti, kada mu je rekla koliko je blizu pala, tek tada ga drhtaj obuzeo. Oca je sreo blizu naselja, krenuo da ga traži, pošao po njega. Ugledavši ga, zaplaka. Sve mu se stisnulo, samo je osjetio tople suze da klize, niz promrzlo lice. Otac ga samo nijemo pogleda, ipak sretan. Ipak, živ je..strah cjelodnevni je zamijenilo olakšanje.
Jedan krug oko naselja, svjež vazduh. Uvijek bi to godilo. Svratio je do male prodavnice na uglu, gazda je ranoranilac. Slatkiš za nju i omiljene joj bombone, a novine za njega. Ušao je, tiho, da je ne budi. Ne, zaspala nije. Čekala ga je, kao uvijek. Obradovala se slatkišima, kao uvijek..i ruke pružila, pozvala u zagrljaj. „Hajde, maleni..dođi curi svojoj, hladno mi je“
Opet. Opet je miran bio. Pored nje. Toliko ju je čekao, gotovo izgubio vjeru da postoji. Sada je tu, kraj njega..Sada je tu, toliko je voli. Svi njegovi strahovi pored nje nestaju.
Krik, jutarnji, sve rjeđi je. Mir vlada dušom njegovom, zbog nje. Zbog malene.