Američke su novine ludu napravu iznimne braće isprva nazivali utopijom, a njih lažljivom braćom kojima je danas na izumu zahvalna cijela mala planeta. Ta utopija me danas čini sretnom ko dijete.
Iako je mnogima od vas to rutina, neki lete svaki mjesec, neki možda i češće, dopustite ovom djetetu koje se tome tako veseli i rijetko leti da vam opiše tu svoju sreću.
Da – možda vam se čini smiješno, ali ja sam presretna kad rezerviram let, čekam let, uzlijećem, letim, slijećem, sve, sve, sve vezano za letenje.
Aerodromi su mi svečane nepregledne palače u kojima se čeka po vrlo važnom protokolu, na check-in, na passport control, na boarding i sl. U ruci ko kraljevsko žeslo držiš onu kartu i putovnicu, i ne puštaš, dok pratiš monitore svaki minut da se uvjeriš da si na pravom mjestu. A onda u zatišju licem u lice s velikom zvjeri kroz dvostruke prozore, čekaš kad ćeš se boardati na svog Arslana.
Svaki put kad dođem na aerodrom ko Alisa u Zemlju čudesnih uzlijetanja i slijetanja izbezumljeno tražim pravi check-in, pa strepim od težine prtljage, od greške u rezervaciji, od pogrešnog datuma (da – i to se događalo ovom izgubljenom djetetu u svijetu letova), od lošeg raspoloženja službenice na kraju, uvijek se nadam, pravog reda i tako dalje. I onda kad mi se nasmije i zaželi ugodan let, ja, osim što sam lakša za onu prtljagu, ma ja sam, vjerujte, i viša nekoliko centimetara što ja stvarno letim.
Onda slijedi border control čijem se zviždanju baš radujem pa namjerno ostavim na sebi sat, kajiš, bocu vode u torbi i slično, čisto da se više vrzmaju oko mene, pa ćirim na onaj monitor da vidim kako to izgledaju obrisi ‘zabranjene’ robe u torbi.
Kad čekam na ukrcaj uvijek izvadim knjigu iz torbe, nikad ne znam zašto, najvjerojatnije što fino djeluje, jer sam toliko uzbuđena da ne mogu čitat, nego se samo cerim onoj knjizi, šta je da je, taman da je Stephen King il nešto slično. A osim toga, svaka duša oko mene djeluje ko da svaki dan čeka na to na šta i ja čekam sada (u rijetkim dragocjenim, uzbudljivim trenucima), pa se moram skulirat.
Kad konačno pozdravim stjuardesu u avionu na njenom jeziku (nezz to me nešto baš veseli) koji dešifriram po nazivu kompanije, tek tada sam viša za par centimetara što me uljudno odzdravila, blagoslovila i uputila na moje mjesto, jer YEEEY sad me ne može nazad vratit.
A onda onaj mali seminar spašavanja koji izvode nasmijane stjuardese taman ko da opisuju gdje se ima dobro provest tamo gdje idemo, a ne spašavanje žive glave nakon mogućeg…hm…- neuspjeha leta. Još i tu da se skoncentriram? Ma kakvi, ja blenem kroz prozor i samo čekam kad će se makina zaljuljat prema naprijed. Pa kad se konačno zaljulja, pa kad se zalaufamo po pisti i bye bye vinemo u nebo. Uh. Čarobno.
A još čarobniji je ponekad onaj prolazak kroz sive oblake, gustu kišu i drmusanje, do konačnog, olakšavajućeg probijanja u svjetlost. Jer iznad oblaka je uvijek vedro. I to blješteće. Pa se nekad zapitam kakve ćale nose piloti, obične pilotske Police, ili neke bijesne s polariziranim staklima, UVA zaštitom, UVB zaštitom, protu-prženja-vida-od-nestvarnog-sunca-iznad-oblaka zaštitom i slično. Uh, u autobusima, npr. uvijek volim sjedit naprijed i uživat u krajoliku, a ovdje to, recimo, ne daju. Možda se jednog dana, svi mognemo vozit naprijed, za desetak eura na cijenu karte 😀
Uvijek me zanimalo ponašanje pilota, i kako to sve ide s njima i kolegama u zračnom prometu. Pozdrave li se ikad u zraku, zablinkaju možda jedno-drugom na radaru, nacrtaju nešto trailom, ili su neki do njih toliko ludi da hoće tek da mahnu rukom pa se opasno približe koleginoj trasi, nasmiju se i nastave svojim putem. Tada bi valjda i mi svi mogli mahat, ali izbezumljeni, za pomoći. Nezz, valjda bi to bilo opasno. Ali pravo zanimljivo.
Pa onda kako parkiraju kad slijeću, gdje bude slobodno, ili im jave ranije, ili ga komotno mogu ostavit na pisti čim slete, a mi se autobusima vozarat gdje bude trebalo? Ili nekad svi mi čekamo da se očisti parking mjesto, pa pilot bibiče da se svi sklone, da možemo mirno uparkirat… ?
Najtiše je gore, u letu, baš onda kad ne možeš nabrojati nijanse bijelih oblaka, upravo da se kako treba nadivimo ovim trenucima i samom putu. Ovakvom putu. Kroz oblake, koji te dobro prodrmaju kad kroz njih prolaziš, a dolje na zemlju pljuju kišu. Tebi ništa, samo prođeš prema suncu i poželiš da let traje dok god sunce ne dotakneš. I zašto su, zaboga, uvijek oni prozori onako mali, kad već svi mi sjedimo pozadi. Dobro, kabriolet je ludost, ali krov od stakla nije nešto nemoguće? 😀
Kad dođe slijetanje pa se pretvorimo u pticu grabljivicu koja kruži oko svog plijena ne bi li ga konačno ščepala, a tamo zbog magle, nevremena i straha da ne bismo naboli pistu. To kruženje podsjeća nekad na nekakvu šetnju ptice koja će, prvo malo nogom probat morsku vodu (od piste udaljeno nekoliko stotina kilometara), pa će skoknut do planina, pa preletjet duž nekih rijeka, čisto jer može, pa dok je glad ne svlada (dok ima goriva) letjet će nisko toliko da nam se čini da će u sekundi zakačiti krovove nekih kuća, sve da se pozabavi strahom i oduševljenjem svojih putnika.
Pa neka vas onda čudi što na dočeku, u nepreglednim palačama ne vidite lica došljaka izbezumljena od mnogo divnih osjećaja proživljenih posljednjih sat, dva, devet, jedanaest ili više, zavisno od sreće i zahvalnosti braći Wright na njihovoj utopiji. 🙂