Sredinom devedesetih radila ovdje u banci. Svacega se nagledala, do pljacki u stili divljeg zapada, a svacega se i naslusala. Malo bila i oguglala, devedesete su, jos mi je svjeze humano preseljenje i moja mi je muka najveca. Tudji me ratovi ne interesuju a i u svoj sam bila umijesana protiv volje, zbog neke starih bizantskih razmirica. O ovdasnjem narodu sam pretezno mislila kao o jednoj dobro uhranjenoj i razmazenoj masi, izbjeglicki pocinjuci svaku drugu recenicu sa: ” in my country…”
Neki ljudi polako zakorace u tvoj zivot i vise ih ne vidis, ali nikad ne zaboravis. Sijeda bakica je bila jedna od njih. Tanka, mrsava ruka sa vidljivim ljubicastim venama i istetoviranim brojevima na nadlaktici. Donijeal cek da stavi na racun, zadnji , kaze, zadnja rata odstete od njemacke vlade za stradanje u Ausvicu. Nekoliko hiljada dolara, nije mnogo. Nije ni malo, vise je priznanje i jedna vrsta pokajanja za sta je ucinjeno. Glas joj tih, poljski akcenat, bas kao moj, lijepo se razumiju. Pitam je sta joj je bilo najteze poslije oslobodjenja, ako je ikad dozivjela to oslobodjenje, jer neki ljudi nisu, cekaju i sad. Ljudi, kaze, najteze je bilo ponovo zivjeti sa ljudima. Onim istim koji su te tamo poslali, onim istim koji su zivjeli u blizini, sa komsijama koji su jedva cekali da te vise ne vide, sa zlocincima koji se nikad nisu izvinili.
Moja je ruka nasla njenu a ona mi uzvratila stisak. Nikad je vise nisam vidjela.