Švicarci su hladni. Ne reaguju emotivno i nemaju izražen osjećaj empatije. Ništa ih se ne dotiče lično i ne unose se srcem ni u kakvu vrstu rasprave i nadglasavanja. Hladno i strogo se pridržavaju svojih zakona i prema onome ko im pokuša narušiti harmoniju i sklad u konzumiranju svih zakonskih blagodati znaju biti opako gadni i nemilosrdni. Nadmeću se u tome ko ima veću platu i ko državi plaća veći porez na lični dohodak i imovinu. Kažnjavaju pješaka kaznom od 1000 franaka ukoliko je nagazio zebru pješačkog prelaza dok je na semaforu bilo crveno za pješake. Putnike u gradskom i međugradskom saobraćaju revizori ne kontrolišu često, ali su ove navikli da im ne pada na pamet voziti se bez karte, jer dovoljno je samo jedanput putnika bez karte evidentirati u bilješku, unijeti adresu i podatke, i u poštanskom sandučetu prestupnika naći će se vrlo brzo kovertirana kazna teška i do 5000 franaka.
Švicarsku sam lično upoznao izbliza boraveći tri mjeseca u toj, po nekima, obećanoj državi. Dakle, od 30.maja do 24.avgusta 2013.godine, prije tačno dvije godine. Nerv novinara istraživača proradio je kada sam odlučio u toj državi zatražiti politički azil i na taj način pokušao iz prve ruke vidjeti kako funkcionira švicarski sistem i zakon. Bio sam jedan od više hiljada balkanaca, afrikanaca, Čečena, Turaka, u ta dva mjeseca provedena u centru za azilante. Istražio sam i otkrio veliku priču koja će uskoro biti i publikovana.
Međutim, ovaj put neću o toj priči. Priča svih priča koja ovih dana pobuđuje veliko interesovanje domaće javnosti, ali i one u regiji, kada je Švicarska u pitanju odnosi se na Nasera Orića. Sve indicije ukazuju kako bi njega švicarske vlasti trebale deportovati u Bosnu i Hercegovinu, no, kako sam već napomenuo u uvodu o Švicarcima onako hladnim, arogantnim i punim sebe, tu se do posljednje sekunde ništa ne može predvidjeti. Ono što slijedi u nastavku ove priče može se nazvati jednim od mogućih scenarija i pretpostavki na osnovu prakse i iskustva iz upoznavanja sa Švicarskom izbliza.
U roku od 24 sata, a najkasnije do petka u ponoć, dakle, s nekog od švicarskih aerodroma Naser Orić bi trebao biti vraćen u zemlju iz koje je i krenuo u Švicarsku. Postoji, međutim, samo jedna nepoznanica koja bi cijelom ovom slučaju mogla dati novu dimenziju dramatike. Ta nepoznanica koja nije isključena bila bi u slučaju ako avion kojim Orić krene u BiH bude išao preko Beograda. Recimo da avion kojim Orić bude deportovan na putu do Sarajeva sleti u Beograd slučaj bi se tek onda potpuno mogao zakomplikovati.
Službeno, Švicarska bi u tom slučaju sa sebe skinula odgovornost jer je imala namjeru Orića vratiti matičnoj državi, ali praktično bi to značilo da ga je u putu, ipak, prvo predala, odnosno isporučila Srbiji. Ne treba previše dvoumiti oko toga kako bi recimo završila obična procedura utvrđivanja identiteta putnika iz tog aviona na beogradskom aerodromu.
Orićev advokatski tim vjerovatno je proučio švicarske zakone i valjda je upoznat s procedurama prilikom deportiranja stranih državljana iz te države. Osoba koja se deportira ne posjeduje svoje dokumente, kreće se pod budnom policijskom pratnjom koja ne prestaje sve do trenutka ulaska u avion. A avion ne može biti naručen niti rezervisan čarter aranžmanom, jer je organizacija prevoza uključujući i putanju kretanja direktna nadležnost i ingerencija švicarske Vlade, odnosno njenih službi za migracije kao dijela operativnog tijela koja koordiniraju u aktivnostima u nadležnosti pravosudnih i policijskih institucija Švicarske. Let za Sarajevo iz Švicarske podrazumijeva dva pravca kretanja do našeg glavnog grada: jedan je preko Beograda, a drugi preko Istanbula.
Zbog specifičnosti situacije oko slučaja pritvaranja Nasera Orića u Švicarskoj vrlo je moguće da se procedure pri deportaciji mogu i mijenjati, pa mogući rasplet što se Švicarske tiče u ovoj priči ne mora biti ni blizu ovome kako je opisano u naprijed iznesenoj pretpostavci. Ali, bez obzira kako se slučaj Orić bude odvijao i raspetljavao u narednim danima, ova priča, iako ne bude imala sličnosti, dobra je kao ilustrativan i indikativan primjer koji pokazuje kako funkcioniše Švicarska u koju se mnogi s ovih prostora i na ovim prostorima zaklinju.
Međutim, s uma se ne bi trebala skretati činjenica da švicarski zakon vrlo vjerovatno nimalo ne razlikuje zadržavanje Orića u pritvoru u Ženevi, od recimo čekanja trenutka deportiranja stranih državljana koji su tražili azil u toj zemlji i dobili odbijenicu. Ako je utvrđeno da je ime Nasera Orića izbrisano sa liste osoba na spisku INTERPOLA, odnosno da ne postoji nikakav osnov za njegovo prebacivanje ni u jednu drugu državu sem matične, onda je za švicarski zakon, za tamošnje pravosudne i policijske strukture slučaj Orića u smislu njegove deportacije iz te zemlju u svoju zemlju istovjetan slučaju stranih državljana koji su odbijeni u svom zahtjevu za traženje azila u Švicarskoj.
Švicarci nemaju baš visoko mišljenje o Balkancima, posebno ne o državljanima Srbije i Bosne i Hercegovine. Upravo Srbijance i Bosance s posebnim guštom i merakom deportiraju zajedno, i to uvijek avionom ili za Beograd ili preko Beograda. Rijetko, ali baš rijetko recimo ljude koje vraćaju u Bosnu i Hercegovinu upućuju preko Istanbula, jer je ta linija skuplja od one preko Beograda, a to Švicarska galantna i pedantna sve snosi na svoj teret.