Inspirisano stvarnim događajima.
Već sam ranije pisala komentar na sjajan blog, kojim sam se dotakla „huškačke retorike“. Neću je ovdje razlagati, niti joj tražiti uzroke a ni sagledavati posljedice. Osvrnite se oko sebe, svuda ćete vidjeti obilježja sukoba od prije 20 godina, a ova retorika nam dođe kao – šlag na ratno naslijeđe.
Frustrirajuće je, ne neočekivano i ne iznenađujuće, ali strašno frustrirajuće koliko čvrsto se crtaju granice, podižu zidovi, zauzimaju pozicije… Da nas opet neko ne izradi, zavali, iskoristi, izlevati, prevari, ocrni: brani se, brani odmah, brani prije nego što uopšte ikome padne na pamet da te napadne. Jer braniš svoju poziciju i svoje granice, ni ne sluteći da si već krenuo u napad.
Prosto je histerično postalo čitati novosti ovih dana: Orić, Vranješ, Izetbegović, Nikolić, … i na sve to pozivanje na Srebrenicu. Sramota. Ostavite političke igre i gimnasticiranje diplomatije te bar iz minimuma ljudskosti ne spominjite u njima Srebrenicu.
Mislim da mi moramo moći bolje. Priče o kolektivnoj krivici, brojanju krvnih zrnaca, zastavama drugih država u našoj državi (kao odraz određenog identiteta?), Ante-generacije, ne pomažu. Je li ovo budućnost koja nas čeka?
Bitno: ne možemo zauvijek kriviti druge („one tamo“) za sve zlo koje nas je snašlo. Jednako kao što ne možemo izbrisati sve što se desilo na ovom prostoru. Nema tabula rasa, ali ima sutra koje će biti isto kao juče. Neko je nedavno rekao: „teže mi je živjeti u ovom miru“.
Da, istina: trojica su potpisala crtanje granica po BiH, definirali stanje podijeljenosti i predodredili stanje uma. I time nas stavili u torove. Međutim, ostanak u tim torovima zavisi samo od nas.