Alexander Pope je bio veliki engleski pjesnik u doba prosvjetiteljstva i klasicima, matematički brilijantan u sricanju savršeno dotjeranih stihova, i jedan od rijetkih pisaca iz ekipe koja se okupljala u londonskom bircu Scribler's Club koji je imao love i sočan pedigre. Upravo on je napravio zvrčku sa lokalnim izdavačem ne bi li, shodno tada aktuelnoj modi, objavio svoje prepiske sa prijateljima. Pisma je dotjerao tako da ga predstavljaju u što boljem svjetlu, pa kad pomislim na selfi ili pak žutu štampu, pomislim upravo na Poupa odnosno tog baksuznog izdavača Curlla.
Nekoliko vijekova kasnije imamo virtuelnu stvarnost i selfi. Virtuelna realnost je nekad bila štampana slova na papiru, a danas su pikseli na ekranu. Selfi, kao sinonim za providno predstavljanje sebe u što boljem svjetlu koje je vjerovatno staro otkako i čovjek kao društveno biće, postaje predmet sprdnje, analiza i medicinskih dijagnoza iako se ništa značajno nije promijenilo u odnosu na period od prije sto, dvjesta, ili hiljadu godina, osim tehnologije. Ljudi i dalje funkcionišu vođeni istim porivima, potrebama i strahovima kao i u vremena bez računara i interneta. Tehnologija je imala za cilj ubrzati procese i učiniti ih dostupnijim, i u tome je uspjela. Editovanje, tj. dotjerivanje i preuređivanje svjedočenja o našem postojanju, bilo da se radi o fotografiji, pismu, ili bilo kojoj vrsti djela sada uživa mogućnosti informatičkih alata i čaroliju veličanstvene opcije UNDO. Pa šta, ništa.
Virtuelna stvarnost se često tumači kao nešto odvojeno od „stvarne“ stvarnosti, kao stvarnost u kojoj važe drugačiji zakoni, u kojoj žive drugačiji ljudi, pa je sigurnije upoznati nekog na ulici nego na internetu, ili uplatiti turistički aranžman na ruke nego preko formulara sa bankovnom karticom. Što se tiče zakona, obje stvarnosti, i ova opipljiva i ta virtuelna, počivaju na istim principima.
U osnovi informatike je binarni kod, „uključeno“/“isključeno“, dan/noć, jin/jang. Najprostiji dualitet koji će formiranjem bajtova iznjedriti složenije jedinice koje će programskim jezicima formirati stvarnost slijedeći istu liniju koju vidimo u nevirtuelnoj stvarnosti. Programi za pripremu za štampu koriste iste postupke koje su koristili radnici u štamparijama kad se sve radilo ručno. Što je nekad bila prozirna folija sa motivom koji se pomjera u potrazi za savršenim položajem sada je layer koji se nacrtanom šakom cica do pravog mjesta. Programi za online komunikaciju su od početka težili što vjernijem dočaravanju neverbalnih elemenata komunikacije poput osmijeha, ljutnje, uzvikivanja, i tako dalje, pa dobismo emotikone, skraćenice, i ine dodatke kojima je zadatak upravo to – što bolje dočarati ono što inače koristimo u komunikaciji. Brojne predrasude prate tehnologiju, a razlog je vjerovatno u tome što su je od samog početka ljudi prihvatili sa zadrškom pretpostavljajući da ona donosi neki novi, nepoznati svijet u kojem će, u najboljem slučaju, moći ovladati samo onim što im je lako razumljivo i neophodno. Sve ostalo će ostati rezervisano za kompjuteraše, frikove i gikove koji, zahvaljujući nekim volšebnim sposobnostima, kapiraju kako to čudo radi. Laik zna da se kuća posprema, ali ne razumije da se i po računaru nakuplja smeća. Razumije da se može zaraziti virusom, ali ne kapira kako virus može napasti operativni sistem. Poznato mu je kako kontroverzne informacije mogu dovesti čovjeka u situaciju da ne zna šta da kaže, kako da postupi ili kojim putem da krene, ali mu je previše apstraktno da se računaru može desiti isto. Drugim riječima, pretpostavili smo da je tehnologijom kreirana „stvarnost“ virtuelnija nego što jeste, da je odraz svega osim ovoga što možemo opipati oko sebe, da u njoj vladaju neki drugi principi, žive neki drugi ljudi, vođeni nekim drugim potrebama – iako je istovremeno svima jasno da je sve poteklo od nas, za nas i zahvaljujući nama.
Ali da se vratim na stvari koje nas najčešće plaše. Anonimnost, na primjer. Postoji izreka da je potrebno sa čovjekom pojesti vreću soli da ga zaista upoznaš. Bezbroj je primjera ljudi koji su proveli vijek zajedno, podigli kuću, djecu i biznis na noge, da bi se na kraju pokazalo da je on imao još jednu porodicu ili da je ona u stvari dežurna seoska trovačica. Opasnost od prevare. Svako malo osvane vijest da je turistička djelatnica zbrisala sa lovom za aranžmane koji se nikad nisu ni trebali ostvariti. Da je knjigovođa nestao u nepoznatom pravcu ispraznivši račun kakvog bogatuna. Pedofilija? Motriti sa kim dijete ćaska na internetu ili preko tarabe jednako je motrenje, s tim što je lakše pratiti s kim ćaska na internetu. Zato tehnologiji hvala.
I na kraju taj nesrećni selfi. U čemu je razlika između selfija kojem se rugamo i trosatnog dotjerivanja pred izlazak iz kuće, manijakalnog konturisanja ne bi li jagodice ispale isturenije, podbradak nevidljiviji, i oči bistrije. U čemu je razlika između selfija i stezanja struka dok ne popucaju rebra ili sabijanja stopala dok se ne iskrive u luk, u čemu je razlika sem u činjenici da je selfi jeftiniji, brži, lakši i bezbjedniji za zdravlje s obzirom da sve željene intervencije sad trpi naša slika a ne naše tijelo. Pritom, pomaže nam i da sagledamo druge i sebe, odnosno uvidimo koliko je u nama i drugima jaka želja za prihvatanjem, koliko nam je stalo da se predstavimo i dopadnemo. I mi to intimno razumijemo, otud dragim ljudima lajkamo svaki selfi, ma kako ofiran bio, jer razumijemo šta mu je potrebno i gledamo da mu to pružimo. Da smo uživo, rekli bismo mu da izgleda dobro, čak i ako to nije istina, ali pošto nismo, znači nam i što mu možemo dati podršku na drugačiji način jer on, tamo negdje u kupatilu, u tom trenutku želi i trebuje malo naše pažnje. Šta tu nije ljudski. Šta je tu za liječenje? Duša? Kad to dušu nije trebalo liječiti pažnjom, prihvatanjem i podrškom?
Možemo pričati o tome kako je danas sve površno pa je bitan samo izgled, ili seksualna konotacija, pa možemo, kao što to često radimo, i zamijeniti teze pa reći da je moda selfija kriva za zanemarivanje suštine zarad forme. Mislim da su stvari obrnute. U osnovi je ekonomija, odnosno zarada nekolicine koji prodaju sve što se za novac kupuje, a to svakako nisu duševni mir i samoostvarenost. Decenije ciljanog marketinga, propagande, hipnoze i ispiranja mozgova su morale uroditi plodom, pa sa svega što vidimo prvo trebamo skinuti sloj nametnutog, kao sloj otrova želje za zaradom, pa tek onda uzeti posmatrati ljude kao ljude.
Konzumerizam, tehnologija i ljudska psiha su se zapetljali u klupko koje sa jedne strane stoji kao neiscrpan izvor inspiracije za dežurne teoretičare, kritičare, psihologe, i doktore svih vrsta, dok se sa druge strane može posmatrati kao jedno te isto uže koje je zahvaljujući našem neredovnom slaganju stvari na svoje mjesto zauzelo čudan položaj pa izgleda nerazmrsivo.
Ne postoji virtuelna stvarnost. Postoji samo jedna stvarnost sa bezbroj uglova iz koje je možemo posmatrati. Ne postoji selfi kao novotarija koja od poštenog naroda pravi psihički labilne jadnike ili oličenja neporoznosti za šejtanluke savremenog doba. Postoji samo vječita težnja čovjeka da stvari dijeli i banalizuje kako se ne bi morao odveć naprezati da shvati svu čudesnost postojanja.
Click and let live.