*Pandora (grč. Πανδώρα, Pandốra) prva je žena, koju je Zevs za kaznu Prometeju, koji je ukrao vatru, dao ljudima, zajedno s kutijom svih zala. Sama sintagma i metafora. Pandorina kutija krivo je prevedena. Naime, grčka riječ πίθος, pithos znači posudu, ćup, kračag a vjerovatno je Erazmo Roterdamski u svome prijevodu Hezioda zamijenio riječju pyxis koja je značila kutiju. Pandora je otvorila ćup i izašle su sve nevolje, a poslednja nada.
Uvod u mis'o
Muči me mis'o od jutros. Rano je, baš rano. Ustao sam, evo u šest i ni umio se nisam. Rituale suvisle higijene ne volim. Popio sam kafu, još je pijem, pošto higijena stomaka ima metafizičku vrijednost. Sjedim i pišem kako me muči mis'o. O čemu, ne govori se baš javno, a nije sramota. Ne, nije nikakva sramota, pa i da jeste za mene ne bi bilo problem da je kažem. Svašta sam govorio, do sada, a od sada ne bi imalo smisla da tu, mučeću, mis'o ne izbacim. Budio sam se noćas mnogo. Nervozno sam spavao, a onda znam, kada se to dogodi, da mi je neka ala okupirala glavu i da useljava svoje neizdrže pune intriga, spletki, prošlosti i onoga što se naziva smisao da se od toga napravi nešto. To nešto me i muči. Kako je nacrt u glavi, a ala popisuje vrstu unešenog materijala u moju glavu, vrijeme je da probudim majstora koji polako već premjerava daske u glavu, sječe neke šablone i prikiva grede. Poput stolara, ranim jutrom zvone riječi usled mislećih alata.
Vidim da treba izvući žicu starim stvarima. Restauracija neke starudije. Stojim zagledan nad tim problemom. Mnogo je oštećeno, pomišljam, razgledajući predmete. Ima dosta sujete, ima crvotočine, razlile se boje od kiša, krvi i suza, raštimale se note nad sjećanjima. Ne svira mi taj instrument baš najbolje, nije očuvan u kolektivnom orkestru memorija. Što je svačije to je ničije, pomišljam, dok razgledam predmet koji treba da se popravi. I šta ja tu sad mogu? Zajedljivo brecam kao i svaki majstor, namrgođen što me iz rane zore ala probudila i donijela ovu starudiju.
Razgledam predmet dublje. Vidim da sam jednom imao neke korekture na njemu, popravljao, on se kvario, ja opet štimao, ono se raštimavalo, navlačio boju, ona se svlačila, kao jeftina kurva, bez emocije mehanički na ulici u dnu nekog haustora. Biće ovo teško vratiti u prvobitno stanje, jer je po sredi nešto u šta sam i sam umješan do daske. U čitavoj majstoriji primjećujem da fali mnogo stvari, a da predmet moje muke nije ni malo pokretan kako bi ga učinio lakšim za intervenciju. Taj predmet stoji zaglavljen između zidova, sporad interesa i zapetljan u paučinu otrovnih tarantula. I opasno i teško prići. Vidim u svemu tome sopstveni potpis, negdje iz dosade ugraviran, vjerovatno kada sam ispijao pivo poslije nekog roštilja, dok se malo radilo, a malo ležalo ušuškano u skretanje sa pravih problema. Zato nije valjano opravljen, ovaj džombasti, nezgrapni i teško pristupačni predmet.
Ime predmeta je od situacije do situacije mjenjano. Jedni su ga zvali „točak sudbine“, neki opet romantičari zvali su ga „stara dobra stvar“, dok je za neke predstavljao sredstvo potkusurivanja pa su ga zvali „slamarica božja“, a ja sam ga zvao „tuga jesenja“. Ipak, ja sam, do juče, najviše vjerovao u funkciju istog, kao u funkciju sudbine i neminovnosti. Htio sam da budem praktičan, iako hiljadu puta razočaran i hiljadu puta ležao pod njim kao ispod nekog starog krša od automobila od kojeg uporno pokušavam napraviti old tajmera, a on dimi na sve strane i u zakrpama čami na kanalu. Za mene ta stvar i jeste bila tuga jesenja. Od jeseni do jeseni sam preživljavao nad sudbinom sebe i njega, sa sobom i s njim, živeći nad i sa tim problemom, noseći se hrabro i patetično u isto vrijeme. Nisam birao drugačije, osim da sam tu i da živim ušuškan u iluziju da će sve biti u redu. Sve je već odavno u redu, za ulje, za brašno, za šećer, za kanister benzina, za ruku spasa, za protagonistu razuma u moru idiota, za nešto više od uvreženog osjećaja tuge i žalosti, za dobrodušnog sveštenika u sred pakla. Ako se negdje na svijetu događa istrebljenje bilo kakve vrste, imam osjećaj da je kod nas u toku moralni holokaust. Ipak sve su već odredile tuge, one jesenje tuge koje mi liče na „otkočene revolvere“, kao u Drainčevim magnovenjima.
Sedlanje đavola
Ovo sve treba podijeliti na fotografije, smjestiti u dalmatinski pejsaž poput Lordana Zafranovića i dodati svemu par ustaša, jednog nadobudnog italijanskog vojnika, kamu, govor ludaka, Duche na galeriji i cirkuske balove domaćih izdajnika. Sve to treba staviti i u ovo što ja pišem. Kako staviti kada je to Lordan već ugradio u svoju „Okupaciju“. Prosto bi trebalo identično govoriti ono što se sada dešava, upoređivati, sabirati, identifikovati, raskrinkavati.
Slika prva.
U uredu ministarstva sjedi čovjek, ministar, u ruci drži grb, lomi ga i baca u kantu za smeće. Progovara: – „Eto, sad je sve riješeno, šef reče da ćemo se ovako riješiti problema. Gdje nema motiva, nema ni problema“. Na ulici, izvan zgrade, dijete povraća na trotoar, bijela pijena izlazi i sliva se niz ivičnjak, gladno je. Majka ga drži za ruku i plače. Marama joj na glavi, svežanj krpa u ruci, neka plastična kesa sa logom lanca trgovina, pohabana, stara.
U susjednom gradiću zatvorena je fabrika, ljudi su ostali goli i bosi. Fabrika je proizvodila hranu iako je njena djelatnost u stvari bila rezana građa. Javlja se problem druge prirode, nije bitna hrana, bitan je grb države. Političar govori na predizbornom skupu. Snažnim i energičnim glasom, mantra za ljude koji strahom slušaju pomno: – „Danas se navršava deset godina od kako smo mi vama dali novo sutra, ali idemo korak dalje, evo skinuli smo taj pogani grb i sada će biti bolje. Sada ćemo da zadamo konačan udarac, braćo i sestre, da otklonimo aždaju i vama damo identitet. Vi ste ti koji moraju nositi plamen borbe, vi ste uzdanica slobode našeg naroda…“. Neko se nakašlja u publici, drhtavim tuberanskim ropcem, škripe pluća, koža suvonjavog muškarca je žute boje. Sluša iskolačenih očiju, očima kuge, očima gladi i beznađa, a s vjerom u svaku riječ. Slamka spasa još nije zamjenjena buntom, slamka spasa je u političaru. Niko se ne buni, svi jednako kašlju i podsjećaju na gomilu zombija.
U uredu ministarstva, nedaleko od grada slučaja, ulazi policajac i u ruci drži grb koji je prethodno ministar skinuo. Prilazi zidu i kači ga na ekser. Progovara: – „Probaj sad da skineš ili zna se… (dramska pauza dok jedan drugog gledaju u oči) …ili ćeš upaliti traktor i pravac odakle ste došli, masni, bradati skote“. Odlazi iz ureda dok ga ministar prati pogledom otvorenih usta i crvena lica, gladeći gustu bradu, drhtavim, naboranim rukama.
Slika druga.
Čovjek se prevrće u bolničkom krevetu, okreće se kao na ražnju, znoji se. Iz njega vrcaju kapljice i slivaju se na čaršav. Uzdasi mu teški, diše na škrge. Prozor bolnice gleda na ulicu. Na ulici dva dječaka nose majice crvene boje, na majicama piše „naša kuća do kuće“, a u rukama drže plakate iste sadržine. Njih dvojica nemaju skupa četrdeset godina, jedan osamnaest, dok drugi jedva šesnaest. Prilazi im mlad i lijep, plavokosi čovjek od svojih tridesetak i kusur. Nešto pokazuje rukama na izlog obližnje zatvorene radnje. Oni prilaze izlogu i lijepe plakat tutkalom. Plavokosi čovjek pogleda u prozor bolnice, okrete se vojnički i u strojevom maršu uputi se ka zgradi bolnice. Na ulazu ga dočeka medicinska sestra i ogrnu bijelim mantilom. Ulazi u sobu u kojoj leži bolesnik sav u znoju. Progovara: – „Sada će doći ovi moji, skinite ga s kreveta i stavite na patos“. U sobu ulaze dvojica obučenih u radničke kombinezone crvene boje. Skidaju s kreveta bolesnika i spuštaju ga na pod. Uzimaju krevet i iznose izvan sobe, izvan odjela, izvan bolnice. Tovare u neki kamion. Kamion kreće i ispušta gust dim, prolazeći pored dječaka koji su obljepili izlog radnje. Na prozoru stoji plavokosi doktor i smješka se. Sestra u pozadini ušuškava bolesnika na podu. Bolesnik jauče i moli kapljicu vode.
Čovjek, krut i drven, velikog stomaka, razmaknutih nogu, odijelo od tankog tvida. On je načelnik Opštine i gleda kroz prozor iz zgrade na ulicu. U njegovu kancelariju ulazi doktor sa početka slike. Načelnik se okreće i gladi svoju bujnu kosu, prilazi vitrini sa barom, uzima dvije čaše i do pola popijenu flašu rakije. Doktor sjeda na fotelju i načelnik mu se pridružuje, sipa oporo piće, pozamašnu količinu u svoju i suptilno malo u doktorovu čašu. Kucaju se, otpijaju sadržinu i doktor progovara: – „Gotovo je s tim, krevete smo vratili, ono sa grbom sam naredio da urade. Skinuli su ga, ali ga je policija vratila“. Načelnik gleda u njega, cjevči rakiju, gotovo da srče kao supu, omakla mu se kap i sjurila niz bradu, kapnula na kragnu. Načelnik se udostoji da progovori: – I šta nam je sledeći korak, ovi bukači će nas opet napasti da smo pokrali opremu, daj vidi da instaliraš neku zanimljivu temu za medije, kako bi se ovo sranje zataškalo. Opet će da nas optuže za neku jebenu izdaju, kao da uopšte ima smisla boriti se za tu jebenu bolnicu, kao da bi oni drugačije postupili…“ Prekide ga doktor: – Pa šta misliš da sam uradio, je l’ sumnjaš u mene? Niko se neće ni sjećati da smo grb iz ministarstva skidali, a kamoli da smo krevete sklonili, to je ionako za kampanju, a ono sa lječenjem nije prošlo, nema para, pa šta će nam to. Od sutra će u novinama osvanuti novi naslov…(dramska pauza, načelnik zaustavlja pogled na doktoru sa čašom na usnama)…naslov glasi „Crvene brigade u šumama oko grada, stanovništvo u strahu“. Šta kažeš na to debeli?“ Doktor se smješka, načelnik ga gleda i cereka se u čašu, odzvanja čaša od glasa i magli se od pare, miris rakije se širi prostorijom. Načelnik izgovara: –Ne, ne, nisam ni sumnjao u tebe (smjeh obojice)…
…nastaviće se…