U Americi, na primjer, postoji takozvani plan zdravstvenog osiguranja. U zavisnosti od klase, osiguranjem je obuhvaćen manji ili veći broj bolesti i stanja. Za ostalo se snađi sam. Neka osiguranja pokrivaju operaciju slijepog crijeva i prelom kosti, a neka i braces za dječije zubiće, a možda čak i sređivanje klempavih ušiju. Spektar bolesti i stanja je sve veći, pa u tom nekom điru čovjek valjda mora da odluči šta mu je preče.
Ako je suditi po statusu farmaceutske industrije i cijeni nekih medicinskih zahvata, bolesti su razne i mnogobrojne. Ipak, kao da za neke imamo razumijevanja, a za neke ne. Tradicionalno zaziremo od svih vrsta poremećaja psihe, dok smo prema fizičkim nedostacima tolerantniji, pa smo spremni i prilagođavati svijet osobama u kolicima te osobama sa poremećajima vida i sluha.
“Zaštitimo bolesne i nemoćne” i “kakav bolesnik!!!” imaju zajedičkog imenitelja ali nas svejedno smještaju sa dvije strane oštrog noža. Tako smo spremni ići na krv i nož da zaštitimo, ili zagovaramo prava, jedne vrste bolesnika, često, i paradoksa li, upirući oštricu u drugu vrstu bolesnika.
Po kom principu se vrši podjela. Čini mi se da je presudno to – koliko nas tuđa bolest ugrožava. Premda je svaka vrsta samilosti i pomoći poželjna i dobra, nije li zanimljivo zapitati se gdje i kako se iscrtava fina granica između altruizma i egoizma. Koliko pomažemo što nam tuđe stradanje ne da mira, a koliko pomažući drugima radimo na isticanju sebe u smislu suprotnom od one “da ne zna ljevica šta radi desnica”. Nije samo po sebi loše osjetiti se dobro što pomažeš drugom, vjerovatno je to neodvojiv aspekt pomaganja, ali mislim da je problem što se u toj vrsti, da tako kažem, nečiste pomoći, zna provući i očekivanje povratne…informacije, zahvalnosti, pomoći, ili pak da onaj kome smo pomogli, sad kad opstaje zahvaljujući našoj “investiciji”, na određen način živi ili razmišlja kako je nama ugodno.
Čini se da je mnogo ulica i sokaka u sistemu pomaganja. Na primjer, dati nekom novac da se školuje, a on taj novac potroši na putovanje po Evropi – kako to posmatrati? Kao prevaru ili kao kreativno rješenje koje će, čudnim putevima Gospodnjim, otvoriti tom školarcu mnogo bolje prilike nego što bi očekivano upisivanje u lokalnu ustanovu?
Može li čovjek biti pun razumijevanja i suosjećajnosti za sve? Može, kako piše, ali uz Božiju intervenciju, bogočovjek. I on je, sukladno očekivanjima, preuzevši na sebe sve bolesti i disfkuncionalnosti čovječanstva prosto razapet. Prosto, da ne može prostije, sa sve ekserima, krunom od trnja i rupom pod rebrima.
Može li čovjek milovati i onog kojem nema oporavka, onog najjadnijeg, najkužnijeg i najsmrdljivijeg? Može, doduše opet uz inspirisanost bogočovjekom, kako se govori za Majku Terezu.
Mi, obični smrtnici, možemo iznijeti samo manje doze povremene suosjećajnosti. Koje bolesti obuhvata naš plan razumijevanja i samilosti zavisi ponajviše od ličnog iskustva. Ko u porodici ima narkomana, ima i suosjećanje prema tome. Ko ima kvadriplegičara, zna sve kvadriplegičare u gradu, baš kao što kad voziš neki auto, svuda primjećuješ baš taj model. Tako smo možda najbolji ako se držimo polja na kojem možemo, i osjećamo potrebu, nešto učiniti. Da ne zna ljevica. U tom šarenilu koje činimo, možda bismo taman tako uspjeli istkati neki compassion plan koji pokriva sva stanja i sve bolesti.
Šta stoji na tom putu, možda nekoliko stvari. Instinktivna naklonjenost lijepom i slatkom i zaziranje od ružnog i gadnog. Djevojčica krupnih oka sa štakama rastapa sva srca, dok gubavac, ili nepokretan čovjek lica izobličenog atrofijom izazivaju odbojnost. Po nekom automatizmu, djevojčica je dobra i draga, dok je lice koje ne artikuliše “prazno”, ne inspiriše na pretpostavke radi li se o nekom ko je drag, ili prgav, flegmatik ili sangvinik, konzervativac ili demokrata, panker ili narodnjak. Znači još uvijek mnogo toga zavisi od vizuelnog dojma, površine.
Korisnost – ocjenjujemo, svjesno ili nesvjesno, koliko je jedinka korisna za društvo, a koliko je teret, prije svega u materijalnom smislu.
I naravno, lični stav prema vrsti problema, pa bi tako mnogi od nas pristali da odvajaju dio primanja za pomoć nekome ko je ostao bez nogu, ali ne i alkoholičaru, ili narkomanu, ili da obezbijedimo smještaj i pristojan život u izolaciji čovjeku koji ne može da se izbori sa porivom da dira djevojčice. Majke pedofila su trenutno možda jedina populacija spremna da se ozbiljnije pozabavi problemom pedofilije mimo tako jednostavnog poziva na linč koji se prosječnom čovjeku čini sasma opravdan. Pedofilu bi bilo bolje da se rodio bez nogu. Narkomanu bi bilo bolje da je dijabetičar. I tako…petljamo se u osuđivanju, krivicama, gađenju, milosti, samilosti, preziru, razumijevanju, pokušavajući postići nešto što nam diktira sopstveno, ovim i onim opterećeno biće. Ne mislim da je u tome problem, jer svakako ne možemo biti nešto što nismo.
Problem sa kojim bi se već moglo nešto uraditi je to što smo prezatrpani informacijama koje nam stvaraju osjećaj bespomoćnosti, pa ne pomažemo ni onom kome želimo i možemo. Pritom često i bez razmišljanja pribjegavamo osuđivanju, možda upravo zato što osuđivanjem zauzimamo položaj na uzvisini koji nam stvara iluziju da smo osuđujući jedne pomogli drugima, iako, realno, nismo napravili ništa. Sem možda sebi čir.
Kontam, možda je spas fokusirati se na svoj život i najbliže okruženje, i bez velikog razmišljanja pustiti da ono što je prirodno samilosno u čovjeku odradi svoj posao i na neki bogočovječanski način izgradi mrežu sa prirodnim samilostima ljudi u okruženju.