Sa mukom sam se uhvatila tog posla. Gušimo se u stvarima, naš dragi stan počinje da liči na odlagalište: svaki zid ima policu, ormar, vješalicu na kojima su nagomilane raznorazne stvari (potrebne i nepotrebne). Na moju ogromnu žalost: većinom papirne.
Ja volim papir – volim knjige, one prave što imaju listove, koje se praše i mirišu (nije to uvijek miomiris, no i to je šarmatni dio knjiga). Sterilne, e-knjige mi još uvijek nisu zanimljive. Govorim samo u svoje ime: mislim da ništa ne može zamijeniti staru dobru knjigu. Koja se lista. I zauzima mjesto u našem prostoru. Stvarnom prostoru, ne onom virtuelnom, digitalnom.
Još sam gora sa novinama. I časopisima. Dobar članak je dobar članak. Ako baš moram da bacim novinu – izvadit ću moj dobri članak. I odložiti, „arhivirati“, ga negdje. U neku fasciklu, košuljicu, gurnuti u knjigu na koju me podsjetio, ili prosto natjerati da stane u ono malo preostalog prostora. Znam, sve se sada može naći na internetu, čika Google sve zna i sve može naći ali baš taj članak sam otkrila ja, u najdražem ritualu laganog ispijanja prve subotnje kafe i čitanja nezgrapnog formata papirnih novina. Često dobre članke, u tom ritualu, čitamo naglas – moja bolja polovina i ja, komentarišući i razlažući ih do sitnih detalja, nama bitnih. U našem carstvu, gdje nas je dvoje vladajućih, novine se ne bacaju bar do kupovine slijedećih.
Zahvaljujući ovim hedonističkim papirnim navikama, desio se manjak prostora. Odjeću/obuću, i druge tekstilne i kućanske stvarčice brzo podijelim, sad je došao red na papirne. Šta uraditi sa papirnim vrijednostima? Kad su vrijedne samo meni? Knjiga se nikad ne bih odrekla, to uopšte nije opcija. Dakle: novine, časopisi, te derivati istih.
Užas. Odlučila sam da ću, za prvi put, pobacati samo onoliko koliko moram – da više ne ispada ništa sa polica i da se dobije bar malo mjesta. Na kraju, držeći se svoje odluke, napunila sam ogromnu smećarsku kesu. „Gdje je to sve stajalo“ zabezeknuto me moja polovica vladajućeg upita, jer tolika količina je bila vješto ušuškana na svim raspoloživim mjestima (tu sam pravi ekspert – sve ću „nagurati“ samo da ne bacam). Odložila sam za bacanje, između ostalog, Jutarnji list iz 2009.godine, koji sam smatrala jako zanimljivim i bitnim (i zbog toga ga „čuvala“); Cosmopolitan iz moje mladosti kad je to bila „bitna“ novina za samosvjesnu ženu (unutra, osim luksuzne štampe i kvalitetnih fotografija – ništa) i koji mi je baš zbog toga bio drag podsjetnik na „samosvjesnost“ od prije 10 godina; brošure o Creative Europe (sve to ima na internetu). Sve sam još jednom prelistala i izvukla dijelove (članke, istraživanja, kolumne) koje trebam zadržati. I iskoristila svoje vještine da ih opet negdje ušuškam.
Nemam poremećaj skupljanja stvari, niti luđačku potrebu da ih gomilam. Ja uživam u njima.
Moje djetinjstvo je bilo ispunjeno knjigama: ogromni masivni regali (koji su tada bili „u modi“) u mom domu su, osim otvora za tv i dijela za izložbu kristalnih čaša i zdjela koje su se dobile za vjenčanje i naselje i nikad bile u praktičnoj upotrebi, bili puni knjiga. Dio gdje obično ostavljaju odjeću: knjige. Dio za, recimo, fotografije: knjige. Evo, ladice su bile pošteđene knjiga. Mislim da su sve te knjige dobrim dijelom krive za izgradnju mog papirnog carstva. Uvijek je najlakše okriviti roditelje.
Ipak, dobih malo prostora na policama. Što se moralo, uradilo se. Što ipak ne znači da taj prostor uskoro neće ispuniti neke nove bitne knjige, novine, članci, stručna literatura. Carstvo mora da raste, iako je papirno:).