Zadatak prevodioca je da razumije šta je neko želio reći, a zatim da tu poruku izrazi na drugom jeziku. Ako ne razumije, ne može ni prevesti, jer ne zna šta treba da kaže. Naravno, nevješti u tom poslu će prevoditi riječi prije nego smisao, često doslovno, skraćenice će samo prenositi ne zapitavši se šta označavaju, idiome i frazalne glagole će prevoditi bez razmišljanja pa će tako, na primjer, umjesto da padaju ćuskije kišiti mačke i psi.
Čitanje i razumijevanje pročitanog mi je posao. Ako nešto nema smisla, ako su rečenice iz bilo kojeg razloga nepotpune, nezavršene, nepravilne, pa samim tim ne zaokružuju smisao – ne mogu ih prevesti. Označim i vratim autoru. Nekad je dopušteno pretpostaviti šta je pjesnik htio reći, ali načelno – nije moje da nagađam, pa nije ni dopušteno. Uglavnom, nema te greške u izražavanju i logici koja mi promiče. Mogu sa žaljenjem reći da su ljudi od kojih se to u nekom smislu najmanje očekuje često upravo ti koji se gube u sopstvenim konstrukcijama, koji su u stanju u četiri rečenice izraziti dvije potpuno suprostavljene misli i ne skužiti to, pa tako komentari prevodioca znaju zaći u poziv na preispitivanje stavova i uvjerenja umjesto sugestije da se načine neke sitnije korekcije i dovršavanja.
Postoji jedna sarajka čije sam tekstove u dva navrata imala nesreću da prevodim. Prvi je bio tekst za ozbiljan časopis posvećen kulturi i nauci, a drugi njena prijava za doktorske studije u inostranstvu. Iako su mi ti tekstovi došli u razmaku od par godina, već poslije prve rečenice sam pomislila da je o njoj riječ, i nisam pogriješila. Odala ju je sintaksa, apsolutno ludilo premazano preslatkim džemom od latinskih riječi, rogobatnih fraza i malograđanske nakićenosti. Kada se njeno ime ukuca u gugl pojavi se mnogo rezultata koji pokazuju njenu izraženu angažovanost u kulturnom i umjetničkom životu, seminarima, radionicama, projektima i inicijativama, a kad pogledam šta priča kad priča i šta misli kad misli, mozak mi se u trenu zapetlja i zadrhti od čudne kombinacije gađenja, bijesa i nemoći. Onda se zapitam kakav kredibilitet imaju ti časopisi, radionice, seminari i projekti, i kako neko tako izvitoperenih misli može u školi dobiti prelaznu ocjenu iz maternjeg jezika, ko su ti ljudi kojima ona ima smisla, i kuda ide ovaj svijet kad neko takav predstavlja intelektualnu elitu bh. mladeži. Možda zvučim strogo, ali nisam. Prevodila sam sve i svašta od raznoraznih ljudi svih profila iz svih krajeva svijeta i jedno je sigurno – ko jasno misli, jasno se i izražava – možda nespretno, možda gramatički nepravilno, ali jasna misao probija sve te tehničke barijere i upada mi direktno u mozak, pa tamo sama otvori škrinju i pronađe odgovarajuće riječi koje ponekad ni sama ne znam da znam. Komunikacija je mnogo više od razmjene riječi, i to je poznato svima, neverbalna komunikacija, govor lica, ruku, tijela, međutim i u slučaju prevođenja teksta, kad nemaš priliku čuti ni vidjeti autora, kad ne znaš ni ko je ni odakle, i tada postoji neka dimenzija koja vam spaja mozgove i omogućava kapiranje čak i kad tekst, kao jedini dostupan nosilac značenja, sadrži jasne prepreke. Volšebno jedan kroz jedan.
Sa mozgom te sarajke čijih ću se misli vječno sjećati kao najveće prevodilačke robije i muke nije bilo povezivanja. Nema mozga – not available, van mreže, nema jasnih misli. Samo statički šum satkan od naučenih fraza, učenih knjiških riječi, nešto malo namjere i dva posto smisla. Nesavladivo, system error! piiip, piiip, piiip!
Kad sam dobila njen na engleskom napisan cover letter na pregled i korekciju, sa takvim manijakalnim zadovoljstvom sam ga iskasapila u Wordu sa uključenim “track changes”, i dok su se redovi šarali crvenim oznakama kao mlazovima krvi, ja sam bola i čerečila, utipkavala u komentare sve što sam joj oduvijek željela reći tipa “rečenica nema smisla!”, “nedostaje predikat”, “umjesto “in my country” treba “in BiH””, “šta je smisao”, “šta je smisao”, “šta je smisao???”.
…a po zlu poznajem je, iz viđenja. Desilo se da se nađem u situaciji da je moram pozdraviti, a zapravo sam, tako mi svega, imala strašnu želju ni manje ni više – da je pljunem. Znam da zvuči prenaglašeno, neprimjereno, nenormalno, ali tako je. Nikad niko nije imao takav uticaj na moj mozak. Ujedno mi je postala paradigma nedorečenosti, nedopečenosti i nedozrelosti nove generacije intelektualaca koji zahvaljujući upornosti i eksponiranju, i nedostatku mačke, kupe kormila da mahalom zaplove ka horizontu boljitka.
I tako, nema te šuplje koja će mi promaći, makar i od mene same potekla. Procesor u mojoj glavi ne prašta nikome. Hvata se za svaku riječ, svaki momenat nepažnje, svako naivno vjerovanje da niko neće skontati da si na tren izgubio nit. Nit je ili neprekinuta ili prekinuta. Nema malo trudna. Poente ima ili nema. Namjera je jasna ili mutna. Ganjaću te preko sedam mora i sedam gora, kroz sve stilske figure, pogrešno naučene riječi i tipične greške, pratim te u stopu, slušam pomnije od OZNE, i tog trena kad se pogubiš, ti možda i ne skontaš, a meni se popale svi alarmi i zavrte rotacije i popadaju rešetke, i ja, fokusirani lovački tragač odjednom padnem pokošena kao ucmekan zec.
Šta to znači u životu van prevođenja? pa ugrubo – dvije stvari. Nemoj da diskutujemo “nako” i ovlaš. Znaj šta pričaš i idemo do kraja. Bez ega to ide brzo. Na sam pomen diskusije se sklanjam ja i uskače taj “prevodilački” procesor. On jedva dočeka, ionako se nikad ne gasi, a ima oko terabajt informacija o svemu i svačemu, ali ne onih što se puštaju pučanstvu preko televizije i radija, već onih što se razmjenjuju u povjerenju. On se susreo sa raznim vrstama mozgova, logika, stilova, namjera i ego tripova, i on se, slobodan od emocija i pristrasnosti, klanja samo smislu, logici i konzistentnosti. Njemu je diskusija dernek iz snova, a vrhunac užitka kad naleti na nešto novo, još logičnije i smislenije od poznatog. Sa jedne strane, on je moj najveći dušmanin. Zavadiće me sa rodom rođenim, nadređenim, podređenim, komšijom, sudijom, života čovjekom, a i mene šikanira, bez milosti, kao da nije moj i kao da nisam njegova. Ipak, valja mi. U suštini je odlično dijagnostičko sredstvo. Dovoljno mu je par rečenica da klimne glavom ovako ili onako. Ja vjerujem svima. Meni si nevin dok se ne dokaže suprotno. Ja opravdavam, ljudi smo, nesavršeni smo, jebajiga, šta sad… a on, on prihvata samo smislene, logične i konzistentne nesavršenosti, gluposti i ljudskosti. Bez smisla, logike i konzistentnosti stvarnost postaje neprihvatljiva, neobradiva, nesavladiva, i onda nastupi taj krah koji se ne zaboravlja. Krah zbog kojeg dobiješ potrebu da pljuneš.
Dobar dio života sam provela po manjim sredinama, među neobrazovanim ljudima, i pravdala sam koješta nedostatkom znanja, obrazovanja, iskustava čak kudeći sebe, i taj moj mozak, što je tako strog, što hoće da me osami, ostavi bez roda, poroda i prijatelja samo zato što ne zadovoljavaju njegove kriterijume usranog smisla, logike i konzistentnosti. Pravila sam se luda, i tako potiskujući sama sebe vjerovala da sam dobar čovjek, dobar drug, tolerantna, fleksibilna, suosjećajna. Nažalost, prije ili kasnije, ničim izazvano i zahvaljujući svemu, prosula bi se po meni kiša govana bez smisla, logike i konzistentnosti, a taj kojeg sam tako posvećeno pravdala odlazio bio uvrijeđen.
Sad, kad znam da postoji ta volšebna dimenzija koja spaja mozgove i omogućava kapiranje bez obzira na razmijenjena slova, riječi i postupke, sada mi je jasno što su bili uvrijeđeni. Godinama sam vjerovala da nisam bila kriva, da nisam zaslužila da na mene istresu sve što su ikad ikome ostali dužni, sad znam da sam bila kriva. Džaba sam se trudila, pravdala, objašnjavala i susprezala. Džaba sam ljubila, grlila, njegovala, pazila kad je od prvog dana, od treće rečenice moj mozak unio u zapisnik da mozgu preko puta – ne može da se divi. Nije to potrebno reći, ni pokazati, može se zakopavati, potiskivati, druga strana će znati, osjećati.
Potrajalo je, ali dočekala sam i ljude kojima se svi moji dijelovi raduju. Ljude kojima se divim, koji me ushićuju, koji me podučavaju, oslobađaju, pročišćavaju, ljudi koji poništavaju gravitaciju. Sa njima je sve igra, uzbudljiv izazov. Diskusije više nisu gorke pobjede prokletog pustinjaka. Srce više nije istrovano strahom od samoće. Mjesto mi je u prirodi, u stvaranju rukama, u iznalaženju rješenja za konkretne probleme, projektovanju i tišini muzike. Ostaje mi samo sveta dužnost da slušam sve svoje centre, pogotovo kad se popale alarmi, zavrte rotacije i spuste rešetke.