Prvi majevi ne mirisu k'o nekad.
Tresnja behara. I crven je od makova zrak.
Ljudi su od proljeca vedri. A duse se zazelenile od trava.
Ipak, praznina vreba. I siri svoja orlova krila. Da me udari. Pa uhvati. I ne pusta.
Dok srce mi ne iskljuca.
Jer njega vise nema.
Njega sto jutrima me budio vicuci nadimak koji mi dade iz samo njemu znanih razloga. Njega sto me zvao deset puta na dan. Njega sto se znao smijati za sve nas. Sto je uvijek zbijao sale, valjao gluposti, smisljao provale. Pocup'o mi zivce stotinu puta. Otkacen i totalno neozbiljan. Neumorni saljivdzija. Najdrazi sanjar.
Moj prosijedi djecak. S borama oko ociju, zanesenjak. Bezazlena, naivna dobricina, kojoj ni godine surovih samara sto pisase po njegovom licu pricu teskog, olovnog zivota, ne skidose osmijeh s usana. Crveni nos blesavog klovna nikad nije skidao. Sesir pun bijelih zeceva uvijek sa sobom nosio. I carobni stapic da popravi ti dan.
Hoces li ikad odrasti? Koliko puta sam rekla…
Nisam shvatala da je to zivotni dar. Osmijehom gaziti kroz dracu zivota. U cizmama od sedam milja. Salom se boriti s kolopletima hladnog zvjerskog svijeta sto dusu je davno djavolu dao.
On je svoju sacuvao. Dusu djecaka.
A djecak se poceo plasiti. Gubile su se iskre u krajicku oka. Kupila se paucina na vjedjama. Namreskalo se lice. Upali obrazi. I pogurila se ledja.
Gubio je svoju nit. Smisao je blijedio. Gubili smo ga, a ni slutili nismo.
Navikli na njegov smijeh, nismo primijecivali sta se krija iza.
O, slijepce! Ti sto gledas, a ne vidis. Ti sto gledas, al kasno progledas. Kasno da sprijecis jedan topli majski dan da te laktom posred grudi udari. Nozurinama svojim da ti podapne. Bez daha da ostanes. Nikad da ne ustanes.
Najbolje sto imas da ti uzme.
Da si barem znao. Da si znao, pa da scepas onaj dan za vrat. Ruke mu svezes, kosu pocupas i okove na noge stavis.
Kud si pos'o, naletnice? Zmijo! Prokletnice!
Dzaba. Kasno je.
Prazno je njegovo mjesto, dole, ispod oraha. Al njegov osmijeh odlijeze avlijom. Nosi mi njegove rijeci vjetar s Veleza i baca ih u oci ko prasinu. Pa zasuzim, a ne bih htjela.
…
Meni je mog djecaka uzela drzava. Jer drzava uzima svoju djecu. Drzava povija i lomi kicmu. Drzava samara i tuce. Od drzavnih ruku ostanes sav modar. I nema te obloge ni tog lijeka od kojeg plava oteklina splasne.
Drzava uzima sve, a ne daje nista. Drzava je pohlephna. Drzava mom djecaku nije dala nista za sve one godine provedene na prvoj liniji u Santicevoj. Nista. Bas nista.
Drzava rusi snove. Gazi ih krvnicki. U paramparcad iskomada. Krv iz njih da procuri. Trag da im se zametne. A slomljeni snovi bole vise nego slomljene kosti.
Drzava uzima svoju djecu. Uzima sve one izgubljene. Sve one zbunjene. One potlacene. Ponizene.
Drzava je krvolocna.
Ova drzava nema srce. Ova drzava je zvijer sto siri svoje ralje.
Pa guta.
I guta.
I guta.
Pojela sunce. Progutala zvijezde. I jos se nije najela.
Ispruzila se, s trbusinom do zuba, i snove nam otrovala.
Crna psina!
Iskezi zube, rezi i ne da nam van!
…
Ostade zal. Za svim nerecenim rijecima. Za spustenim kapcima kroz koje ne vidjeh koliko mu trebam. Za rukom skrivenom u dzepu sto ni slutila nije da ju njegovo srce ocajnicki trazi.
Ostade slika u albumu koji ne otvaram. Mendjuse, poklon za prvi rodjendan. Ostade njegov smijeh da odzvanja. Da me prati dok zivim. Da se od mene ne odvaja.
Ostadose suze da ih gutam i krijem u ocima. Ostade krik u grlu zarobljen. I rupa nasred srca. K'o svemir velika.
Ostade bol negdje na dnu srca skrivena. Pa se zavaram da je nestala.
Nije. Izbije svako malo k'o ponornica.
Pa rusi brane.
Pohara zidove,
probije membrane.
I svu me skrsi u trenu.
Ostade zelja da ga spomenem jednog divnog Prvog maja na jednom divnom trgu obojenom divnim crvenim zastavama. Da se borim za prava onih poput njega. Onih divnih, velikih ljudi, kojima drzava ne da ni komad hljeba.
Ostade zelja da se jednog divnog Prvog maja rasire zastave. Da se dignu pesnice. Da se vice i urlice. Da krv prokljuca. I da se radnicke ruke ujedine.
Jer prvi majevi vec odavno ne mirisu kako treba.
Mirisu ne rostilj i pivu. Na povijena ledja i izgazeno dostojanstvo. Mirisu na zguzvane i u kantu za smece bacene snove.
Pune deponije poderanih snova.
Niko ih nikad reciklirati nece.
Ova drzava ni za reciklazu nema.
Prvi majevi vec odavno smrde. Smrde na trulez i vlagu. Smrde na letargiju. Na dignute bijele zastave u znak predaje. Na pognute glave i prazne poglede. Na ruke niza se spustene.
Pitam se, dok plovimo k'o tikve niz vodu bacene, dokad cemo drzati zacepljen nos?
Jer davno samo zaspali i dugo ti nam je spavati.
Da li cemo se ikad probuditi?
Da li cemo ikad ustati?
Ikad vrisnuti?
Ikad pesnicu stisnutu u zrak podici?
Za mog djecaka?
Za sve druge vjecite djecake?
Za sanjare. I zanesenjake.
Za sve one o kojima nema ni slova rijeci.