Možda su rijeke krive.
….Zamirisa Banja Luka u ulicama zelenih oaza, u krošnjama lipa.
Zamirisa Neretva u Vrbasu iako se nikada srele nisu. Svaka na svoju stranu teče istom bojom.
Modrom od neba, zelenom od lipa, nemirno mirnom od čežnje.
Zamirisaše mi lipe na mostarskom Rondou u lipama banjalučkih šetališta. Šetam kroz Mostar a kažu da sam u nekom drugom gradu.
Imam svoju mjeru gradova. Postoji nešto mistično lijepo u gradovima koji nisu mali a u isto vrijeme nisu preveliki da izgubiš sebe.
To su vam oni gradovi koji imaju jedan središnji trg gdje se odvija cijeli javni život i puno romantičnih oaza. To su oni gradovi koji ti dopuste samoću kada poželiš i poznate ljude i vrevu gradskih kafića, u kojima konobar zna poslije prvoga ispijanja kave slijedeći put s koliko točno mlijeka piješ kavu, koje novine čitaš u jutarnjem ritualu, prije posla. To su vam oni gradovi u kojima prvo upoznaš lokalnog žicaroša, koji viče za tobom: “Zagreb, Zagreb, čekaj malo, da ti kažem..”
I počne svoju, u sekundi, izmišljenu priču o gradu čije ime nosiš na registarskim tablicama auta. Ispričati će vam cijelu svoju baladu o gradu za par maraka
To su vam oni gradovi gdje nikada ne možeš biti sam osim kada to poželiš.
Ne volim premale gradove. Imaju svoju čar, ali ti ne dopuštaju samoću kada ti je potrebna.
Ne volim prevelike gradove. U njima si usamljen i kada si u društvu.
Mostar i Banja Luka imaju nešto slično. Jesu li to Vrbas i Neretva koje teku svaka na svoju stranu, a boje ti lice istim akvarelima osmjeha. Mame ti uzdahe kroz zidine starih gradova. Kroz ispunjene samoće obala.
Ove banjaličke obale su pitomije, obale moga grada su one strme, gdje se Neretva razbija o kamen, vreo od sunca, mističan od čežnje. Neretva žuri, kao i ja, pa posrće, pada, razbije se u sekundi u tisuće kapljica. Već u sljedećoj sekundi, tu je, nasmješena, modra od nemira, vrela od čežnje. Vrbas teče polako.
Sava je teška. Silna. Smeđa. Umorna od ravnice. Ona je moćna, mirna. Postojana.
Možda rijeke diktiraju odlike ljudima s kojima žive.
Možda je Neretva kriva.
Možda je Neretva kriva za svu ljepotu i svu bol koju nosimo u sebi, mi koji smo mirisali njene obale. Možda su krive obale. One obale na kojima smo u tiha proljetna predvečerja sjedili na travi, slušali Vekinu gitaru i pametovali u smislu i besmislu života, o Hegelu..
U kojima su usne šaputale Jesenjna, ljubile, ostavljale, vraćale se. One divlje obale u kojima su zore najsanjivije. Zore moje mladosti. One obale na kojima više nema Veke.
Veka spava u zelenilu čapljinskoga groblja. Zaspao je s dugom kosom, tamo na brdu iznad Neretve.
Nema više Veke, njegova gitara u dječačkoj sobi doma njegove majke sanja Neretvu.
Možda su rijeke krive.
Jer ih lako zavoliš. Zavoliš ono, jebote, k'o da si se rodio tamo. Tamo kraj tvrđave Kastel, tamo na obali gdje u proljetna sanjiva predvečerja neki novi klinci slušaju gitaru nekog drugog Vedrana.
Zamirisa mi Neretva u Vrbasu..
Krive su rijeke…
Modre od neba.
Zelene od lipa.
Nemirno mirne od čežnje..