Humanoid kao lik realnosti a ne naučne fantastike

Ne, ne mislim na androd kao zadnji krik mobilne industrije.

Mislim na jednolike robote koji su izgledali isto, radili isto, mislili ono što im se programira.

Sjećate se filmova nekadašnje naučne fantastike u kojima su prikazane armije androida – humanoida koji su bili rezultat fikcije nekog šašavog redatelja?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Svaki dan kad izađem na ulicu pomislim kako smo sve bliže glavnim ulogama te fikcije.

Toliko bezumnih i bezosjećajnih robota hoda ulicom i čeka da im se kaže kako da žive, kako da izgledaju, šta da jedu, šta da piju, koga da vole, koga da mrze, šta da misle, s kim da se druže, koga da izbjegavaju, šta da vrednuju a šta ne, inače samo stoje na mjestu.

Ta armija humanoida koju svakodnevno svjedočim čini da se osjećam kao onaj glavni negativni lik tih filmova, robot sa defektom kojem je nesretnim slučajem ostao dodatak emocija i samovolje i koji na kraju filma zbog narušavanja harmonije jednakosti biva uništen.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Da li ikoga uhvati strah na pomisao, ne uništenja zbog navedenog defekta, već zbog neshvatljivog stadija evolucije u kojem se nalazimo ukoliko se ovo smije nazvati evolucijom.

U filmu stvarnosti program humanoida ne određuje redatelj već tu ulogu preuzimaju okruženje, mediji, politika i svi njihovi akteri pojedinačno.

Da li je ikoga strah misliti i raditi što mu se kaže? Misliti i raditi mehanički bez uplitanja sopstevnog rasuđivanja? Mene da.  Zastrašujuće je.

Da li ljudi postaju humanoidi iz straha od otuđenja ili uništenja jer narušavaju „ harmoniju“  pa se svojevoljno povinuju setovanim aršinima ? Jesmo li se zaista pretvorili u robote svog vremena?

Da li smo zaista programirani onako kako dugmiće pritisnu naši roditelji, profesori, šef na poslu, poznanici, prijatelji, političari, tv reklama, modni guru, bilo ko osim nas?

Nosimo odjeću koja nam ne pristaje ili u kojoj se užasno osjećamo jer  je neki modni guru rekao da  ćemo drugačiji biti društveno neprihvaćeni ili nedovoljno dobri, završavamo škole koje su odraz potrebe tržišta rada ili kompleksa okruženja a ne odraz naših želja, radimo poslove koje ne volimo jer su odraz našeg društvenog statusa, ostvarujemo poslovne veze sa lošim ljudima jer je to preduslov društvene prihvaćenosti , ostvarujemo emotivne veze sa onima koji su odabir društva ne srca, stupamo u brakove jer su oni statusni preduslov za ulazak u svijet ozbiljnih a ne zato što brak smatramo putem izgradnje sebe pored voljene osobe, rađamo djecu da održimo brakove pogrešno utemeljene a ne zbog želje za roditeljstvom i uživanjem u blagoslovu djeteta, svaki svoj društveni angažman nam je instrumentaliziran i interesom vođen a da pri tom nismo načisto koliko sami to želimo, svaki odabir nam je stavljen u okvire svega osim sopstvenog razuma i srca …

Ne mislimo svojom glavom, čekamo da nam mediji, političari ili komšija kažu koja je rasa superiornija, koja je religija bolja,  ko nam treba biti prijatelj ko neprijatelj …

Da li zaista više ni u čemu jedni drugima nismo ogledalo osim u dijelu površnosti?

Zar različitost nije temelj bolje lične izgradnje u kojoj upravo na temelju ličnog suda, svaki primjer  vidimo kao dobar ili loš ? Zar bit nije da učimo i pri tom biramo uzore?

U vremenu androida koga uzeti za uzor ?

Samo zato što svi nešto rade, to ne znači da je to što rade dobro.

Samo zato što se nešto instrumentalizirano radi oduvijek, ne znači da treba da se radi.

Samo zato što svi slušaju neku muziku ne znači da je kvalitetna i da je jedina opcija.

Samo zato što svi nose neku odjeću ne znači da je lijepa i da je jedina opcija.

Samo zato što svi pretrčavaju na ulici, ne znači da crveno svjetlo na semaforu ne treba poštovati. 

Samo zato što loši ljudi danas bolje prolaze to ne mora značiti da trebamo svi birati taj put.

Samo zato … Samo zato …

Naši odabiri, naše odluke i naši snovi nas određuju.

Naši snovi su kombinacija naše stvarnosti fantazije i emocija. Šta je čovjek bez snova, stava, mišljenja, slobode ? 

Ako nisu naši, zasnovani na našoj intuiciji, našim emocijama, našim razmišljanjem već su nam nametnuti, da li se uopšte možemo nazivati svojevoljnim bićima ? Slobodnim bićima?

Prihvatamo istine koje su nam nametnute, živimo instrumentaliziranu stvarnost bez da istine preispitujemo i tražimo u sebi?

I da li se robot bez slobode volje i emocije zasnovane na stavu obratno i može nazivati čovjekom?

Da li smo već programirani ili ima šansi da se restartujemo na program „Slobode volje i samostalne upotrebe mozga“ ?

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije