Sagledah formiranje vlada na svim nivoima i ovako, bez setovanih kriterija i imperativa rezultata tj.referenci, svijetla obraza bih mogla sjesti na neke ministarske pozicije bez straha da ću biti gora od prethodnika, jer poBogu, zar je moguće biti gori od mnogih od njih.
Odeš na izbore, glasaš za ono malo crkavice od ljudi kojima još vjeruješ i koji još nisu potonuli na dno ljudstva i bore se za rad i pravdu, kad gle čuda, nakon izbora ih nigdje.
Zaokružiš cijelu stranku radi jednog čovjeka i položiš nade u njegovu snagu i čistoću u navali političkog mulja u kojem grcamo i gle čuda, na mjesto koje odlučuje sjede neko koga ni na listi nije bilo a kamoli da se pokazao nekom referencom.
Nema ga na listi ni za općinske a kamoli opće izbore i osvane k'o ministar. Raja tek čuje za njega i njegov nepostojeći angažman i veliki ali oku nevidljivi kapacitet za rad.
On je mini, on je star – on je Ministar.
I fakat, nije šala. On je zvijezda svih podija. Nema šta on ne zna. On je ekspert nad ekspertima samo pitaj za šta.
On je miljenik lidera, on je Odabrani.
On je sposoban za sve. Jedan mandat je na primjer ministar obrazovanja, drugi mandat je može bit’ ministar rudarstva, treći možda zdravstva. Zar je bitno? Njemu sigurno nije, sve dok ima tu jedinu slamčicu spasa svoje svrhe – doživotni prefiks Ministar.
Tog prefiksa i funkcije će se odreći samo u slučaju sopstvene smrti, u slučaju da nagrabi dovoljno za izgradnju praunukove vile u Dubaiju pa ocijeni da je vrijeme da odmori od tog teškog stvaralaštva, ili u slučaju da usljed neproduktivnosti doživi veći medijski linč pa pod pritiskom lidera bude žrtveno janje sa dobrim mirazom.
Lideri razmišljaju na ovaj način: Kandidat na predhodnim zaduženjima nije pokazao samoinicijativnost, poduzetnost, ikakve naznake za postojanjem reference rada vrijedne pomena i još manje izražen stav i snagu karaktera u izvršenju naloga – To je taj. Taj nam treba.
Tada on postane – Odabrani.
Vrijednost Odabranog je neupitna u krugovima koje predstavlja jer od svih kojima za neku poziciju mnogo nedostaje u smislu ličnosti i karakternih obilježja, njemu nedostaje najviše. I on je taj sretnik.
Isti odabrani političar šeta od jedne do druge ministarske pozicije, hodajući okoliko sa Ministar prefiksom, poput neke sveznajuće neprikosnovene riznice znanja svega i svačega.
Ipak, taj njegov prefiks košta. Mnogo. Plaćen je da bude bez obraza, stava,karaktera, integriteta, vizije, emocije, ličnosti. Plaćen je da bude ništa do nosilac prefiksa.
On nije kriv. Prije nego ga osudite, on nije kriv. On je kao i mnogi samo čovjek vođen interesom.
To je čovjek trenutka, ne vremena. I svako unutar svojih želja i sposobnosti određuje svoje mjesto.
Ponavljam, nije on kriv. Ono kao kad Balaš kaže : „ Nisu krivi primitivci što su pokupili vlast, krivi smo mi.“
On je pojedinac i cijena koju je platio reflektuje se samo na njegovu stvarnost i to koliko se on i njegovi najbliži mogu nositi sa tom cijenom. Ali kada imamo više takvih pojedinaca, njihovo (ne)djelovanje će koštati cijelu BiH, sve nas.
Rad je trpni glagol. A ko je ikad vidio da političar želi išta da trpi ?
I zašto da Ministri budu uspješni, zašto da rade? Kome, čemu? Nit’ to od njih traže lideri, nit’ narod. Niko. I nema nikakvih ama baš nikakvih sankcija a visoka plata i dodaci uredno svaki mjesec liježu na račun. To je valjda novi vid hedonizma, nepoznat iole etički osviještenom.
Liderima su najbolji takvi, podatni, instrumentalizirani a narod već predugo uljuljanog mozga, umoran i fizički i psihički da reaguje.
Da je BH politika u mnogim svojim aspektima degutantno nemoralna i izluđujuće patološki apsurdna znamo svi. Ali je i gorko smiješna.
Taj gorki okus smijeha je ustvari posljedica ekspres puta kojim svaki glasač iz faze pukog flegmana preko odgovornog građana pređe u fazu kolerika. Što bih u ovom trenu bila ja.
Interesantna smo mi nacija. Onako sa aspekta psihoanalize. A izborni zakon nam je još veća patogeneza, posebno onaj unutarstranački.
To što smo svi na brodu koji tone nije važno. Toliko nam nije važno da ćemo od Ministra uzeti čekiće i dodatno lupati po brodu ne bi li svi zajedno brže potonuli.
Ali ja neću uzeti čekić od Ministra da lupam po brodu koji tone, nisam dobra s alatom a i može mi se čisto zbog radoznalosti desiti da Ministra lupim po glavi da vidim gdje je sva ta njegova pamet stala.
I nije meni što sam obični građanin koji ništa ne može promijeniti jer je to mnogo manje strašno od izabranog funkcionera koji nije sposoban ništa promijeniti.
I nije meni što su ti izabrani nesposobni nego je meni što znam one koji su sposobni ali im stranački sistem ne dozvoljava da ispolje svoju sposobnost i tim poništava njihov rad.
I nije meni što je neko treći, peti mandat ministar već što me niko nije pitao da li ga želim.
Nije meni što će on da potopi brod već mi je do toga što mi je na prevaru uzeo glas i učinio me saučesnikom.
A ja to ne želim biti.