Rat je donio mnogo zla, i neopozive promjene zamišljenih budućnosti, ali ono na čemu sam mu bila zahvalna je što me je privremeno oslobodio majke. Kad sam napuštala Sarajevo na, kako smo tada mislili, desetak dana dok se ne smiri stanje, posvađale smo se oko ninđa romana koje je htjela da izvadim iz kofera, i ubacim gaća i potkošulja. Ljuta, na liftu sam joj promrmljala „zdravo“, i tako sebi propisala godinu i po griže savjesti, neizvjesnosti i straha, dok se nismo ponovo srele.
Nije nam išlo, oduvijek, otkako znam za sebe. Živjela sam u strahu, istrzana, istraumirana, opterećena svim pogrdnim nazivima koje mi je nesebično davala, i tek kad sam ostala sama, da me cijene i procjenjuju neke druge žene, tuđe majke, tek tada sam počela upoznavati i drugačiju stvarnost u kojoj zaslužujem pohvale.
Baš nam nije išlo. Često, prečesto nas je spajala samo biološka ljubav, i mnogo, premnogo vremena je trebalo da se riješim svih kompleksa i frustracija koje sam od te gorke ljubavi dobila. Kažu, nekom rat, nekom brat, i koliko god da je bilo teško i tužno i strašno, ja sam bez majke procvjetala.
Kada je sve prošlo, kada smo se ponovo našle, ja starija, već odrasla, ona izgubljena, a utvrđena, u nekoj novoj, drugačijoj utvrdi, opet nam nije išlo, samo na drugačiji način. Bilo je dana da zamišljam kako ću je tresnuti o zid, bilo je dana kada smo je u porodici prebacivali jedni drugima kao vruć krompir, jer kako je djelovala na mene se nije mnogo razlikovalo od načina na koji je djelovala na oca ili brata. Nešto u njoj nije bilo na svom mjestu, a kad prođe nekoliko decenija, kad ti se čini da si probao sve, počinješ se miriti da su neke stvari jednostavno zamišljene da ostanu iste do kraja. Života.
Fanatična potreba za kontrolisanjem, ničim izazvani histerični ispadi, svi oduševljeni „kakva divna, prijatna žena“, a kad gosti odu, doktor Džekil odlazi s njima, a mister Hajd stupa na scenu. Noćna mora. Godine i godine i godine noćne more. Kad kreneš prebirati po detaljima, simptomima, vidiš da ima takvih majki, da ima takvih patoloških nerazumijevanja između mati i šćeri, baš kao između strogog oca i vječito nedovoljnog sina gladnog pohvale i priznanja. Baš zato što mislim da to što sam doživjela nije tako rijetko i neobično, ovo pišem.
Par riječi o njenom tipu. Udala se mlada, rodila sina i kćerku, posao u Unisu, ljetovanje, vikendica, rašicini džemperi, francuski parfemi, domaći ajvar, kuća pod konac, muž pod dignutom obrvom, djeca na kratkom povocu, sluša se Hulio Iglesias, Branko Kamenković, Dragan Stojnić, u provod samo za Novu godinu, svjetski turizam preko agencije, rad, red, disciplina, svakom na raspolaganju, proširene vene, epizode malaksalosti, ne smiješ dovodit drugare, moraš prvi kući, ne smiješ rolšue, ni klizaljke, polomićeš se, ne glupiraj se, pospremi, zategni, kad dođe sa posla kontrola stanja, otvaranje rerni da nije ostao kakav prljav pleh, ako jeste šamarčina, dvije, tri, pet, modra guzica, non stop modra, ma čim svane sama pomodri, u kontekstu savremenih pravila ponašanja, oduzeli bi joj i djecu i posao i slobodu i sve para što ima, a njoj nikako ne bi bilo jasno zašto. Psovanje, riječ „neću“ ne postoje ni u ludilu, a laž se provjerava naredbom da se zakuneš riječima „dabogda mi mama umrla“.
Bože pomozi, koja morbida, kad pogledam ovako napisano…
Elem, prošle decenije, ja odrasla, ona već baba, i kad sam više poravnala da nam nema spasa, počnem se zajebavat.
Prvo joj počnem govoriti „jebajiga“. Njoj, pred kojom se ne psuje ni u ludilu.
Nešto se zezamo, raspoložena je, ja to kažem onako usput, a ona iznenađeno „iju, psuješ“ pa se glasno zasmije. Postoje, jel, situacije u kojima je određeni oblik psovke apsolutno nezamjenjiv, i tako ja lagano počnem bezazleno „jebajiga“ da uvodim u rutinu. Mic po mic, ne samo da je postalo normalno, nego u njoj neka brana pala, pa sad ona to govori više nego ja. Zapravo, prečesto, pretjeruje, došle godine susprezanja po svoje.
Kao djetetu čvrstu hranu, počnem joj uvoditi i teže psovke, sad u ozbiljnim situacijama. A u pičku materinu! Šta koje pizde materine! Sve postade normalno. Ipak, ne pretjerujem, samo ne prešućujem kad mi dođe. Kad je vrijeme da se opsuje, opsujem, a ona se, prvi put za svojih šezdesetak godina, ne buni, i ne samo što se ne buni, nego i ne registruje da se nešto pogrešno događa. Tek tu i tamo se sjeti da bi bio red reći koju moralnu, pa kaže „iju, što si prosta, pa ti si prava prostakuša!“.
Jebajiga – odgovorim.
Kad se odomaćilo to „jebanje“, da prostite, počela sam da je zajebavam. Kad završim sa jelom, a ona baci čuveni pogled koji otprilike znači „pospremi to sa stola onako kako sam JA ZAMISLILA da se posprema sa stola“, nonšalantno ustanem, i na korak prema vratima joj dobacim „ovo sve da si sklonila“. Ima i dvije godine toj fori, i svaki put joj se zacene. Ajde što joj je smiješno, nego što ja stvarno odem i ona stvarno skloni. U suštini, najviše energije u posljednjih pedeset godina otkako je sposobna da sklanja i posprema ulaže u sklanjanje i pospremanje. Mojim načinima je uvijek pronalazila zamjerku. Nije li onda prirodno da onaj koji zna najbolje to i radi. Koliko je to neočekivano dobra fora, ako su gosti tu, a ona voli oko gostiju da skakuće, kad ustajem od stola ona insistira pa kaže „ajde, kako ti ono meni kažeš, da si to sve sklonila!“ pa hahahahaha. Gostima malo treba da ukapiraju, neki vjerovatno i ne skontaju, al’ jebajiga.
Sad, kad dijelimo kuću na selu, njen resor je uredan, a ja sam riješila da budem umjetnica, pa je u mom resoru eksplodirala prodavnica art supplies. Ateljei nisu uredni. Kad rodiš umjetnika, upoznaj se sa neurednostima koje to donosi. Izađi iz sebe i svojih potreba, vidi ko sam ja i šta radim, pogledaj šta sam napravila.
Sad se na njenim zidovima šepure moji paunovi, moji čamci, moje sve, jer sve što napravim, ona prva kupi. Čak i tek započeto. Pjodato! –vikne. Kako, pa nije još gotovo, zezam je.
Već znam da će mi se dopasti!
Iako volim i da neko drugi može da kupi, morala sam joj obećati pravo preče kupnje. Nekada mi je cijepala crteže da me prekine, da joj smjesta odem u prodavnicu po neku glupost, a sad trpi što nam gosti paradiraju kroz kuću i kroz otškrinuta vrata vide moje haotične odaje – jer ja sam umjetnica. Kad nisam tu i pop osveštava preko mojih krševa, mogu misliti koliku ona tada bogomoljačku kneglu proguta, ali ništa ne dira, poštuje.
Juče je išla u komšiluk na čestitku, ona koja nikad ne ide po komšiluku, morala je da ispoštuje dobrokomšijske običaje. Čim se vratila, povikala je, ali oduševljeno povikala – sve sam te hvalila!!! Kako ovo, kako ono, kako svašta znaš, pleteš, predeš, slikaš, sviraš, šiješ, kuvaš, šišaš, bla bla…
Iju, majka me hvalila! Povičem, pa počnem tetralno da pljujem po kući protiv uroka, klavira na glavu, gromova i kriptonita, pljuj majko, pljune i ona i smije se.
Došlo je sad, kad više nije važno. Mislim, važno je uvijek na neki način, ali ne na onaj kojeg sam tako dugo bila gladna i žedna. Doduše, prošle godine, kad sam sašila nekoliko nesesera pa joj pokazala, gleda ga i prevrće, izvrće, a poenta tog mog šivenja je da je svaki šav besprijekoran i da ne izgleda kao neki mrljavi ručni rad, već kao artikl za luksuznu prodavnicu. Znam da je savršen, sama sam ga gazala, što se kaže. Međutim, kada je rekla „nisam mogla pretpostaviti da će ti ovako uredni biti radovi“, odjednom su mi se sve suze svijeta skupile u grlu, i jedva sam to iskulirala jer je situacija bila tako ležerna i ona je to rekla usput, nesvjesna kakvu reakciju u meni može izazvati.
Suma sumarum, dok sam joj titrala, a titrala sam kako sam znala i umjela, bila sam sve krivlja i krivlja, a ona sve nezadovoljnija i luđa. Kad sam se prema njoj postavila kao prema drugarici sa kojom se opušteno zajebavam, kao da su se otključala i ona najdavnije zaključana vrata, davno prije mene, neka neostvarena, valjda što se udala mlada i živjela taj neki principijelni vaspitani fol otkad zna za sebe, što nikad nije imala drugaricu da se napiju na groblju ili naduvaju na krovu, i što nikad nije imala logično objašnjenje zašto savršenstvo uopšte nema savršen ukus, kad je sve procedure ispoštovala.
Sad joj sve govorim. Sad se posvađamo pet puta dnevno i pomirimo nakon pet minuta. Nekad smo poslije svađe nategnuto razgovarale mjesecima. Sad se ljubimo po petsto puta dnevno. Sad se derinjam preko dvorišta da cijelo selo čuje kako joj operski izjavljujem ljubav. Sad je svi zovu Šećerko, kako sam je nazvala. Sad joj iznosim sve svoje filozofske i moralne dileme, a ona pažljivo prebira po znanju i iskustvu da mi pomogne. Bila je mlada, trudila se najbolje što je znala, dala je sve od sebe, i previše sebe. Kad joj ništa sebe nije ostalo, morala je vampirisati na račun svojih najbližih. Ja sam dijete djeteta. Dragog, ostarjelog djeteta koje je zamalo proživjelo život da nije pošteno opsovalo. Djeteta koje je tako dugo i tako naporno glumilo odraslu, strogu osobu, da joj tlo ne izmakne pod nogama. I taman kad smo svi bili toliko puni i toliko umorni da smo bili spremni da je ostavimo, kolektivno, i što je najgore, da pri tom ne žalimo više od onog što biološka ljubav nalaže, desilo se to čudo.
Psovka nas je održala, njojzi hvala.
Možda kome pomogne.