U tom svom prevodilačkom poslu slovim za dobrog kolegu i saradnika jer sam pouzdana, kod mene sve može, poštujem rokove, rješavam nepredviđene probleme…a da bi to sve bilo tako, godinama sam radila bez godišnjeg odmora, subote i nedelje, mnoge sam noći prebdjela prevodeći, dešavalo se da mjesecima ne dođem po honorar, pa mene ganjaju, umjesto ja njih, da dođem po lovu, da zaključe kasu, godišnji obračun, obrade ugovore, skinu me s dnevnog reda. Tako je bilo i da sam radila i zarađivala mnogo više nego što sam mogla i uopšte imala vremena da potrošim, jer sam bukvalno samo radila i spavala. U jednom trenutku shvatim da mi je nestalo čistih gaća, a kad sam počela plaćati račune preko interneta, nestao mi je orijentir u vidu odlaska u poštu, pa su mi redovno isključivali fiksni zbog neplaćenog računa u iznosu malo većem od mjesečne pretplate. Dobra stvar je što sam izgradila reputaciju i stekla brzinu. Važim za onu što prosječnu prevodilačku dnevnu kvotu može da prevede za dva sata. Loša stvar je što nisam imala život vrijedan življenja, što sam redovno popravljala tuđe greške, što sam bila preopterećena poslom i hodajuća enciklopedija svih nepravdi i nelogičnosti u organizaciji prevodilačkog posla i zadataka. Na to sve vrat, pa na taj vrat kičma, na kičmu hemeroidi…
I tako idem sa Amelom na jogu, ustanem u pola devet, u devet se nađemo na kafi u gradu, u pola deset oblačimo trenerke i vježbamo. Tako istegnute, nadisane, raspoložene i zen izađemo na ulicu, a to se održavalo u centru kod pozorišta, a napolju lijepo, proljeće, milina. Meni je prethodne noći došao dokument koji hitno treba prevesti, 200 strana, za dva dana. To je u tako kratkom roku moguće jedino ako se podijeli na deset prevodilaca koji će uzeti po dvadeset stranica. Prva biram ja, pa izabrah prvih dvadeset. Nisam ih počela prevoditi sinoć jer sam bila preumorna, ujutro imam jogu, pa računam, poslije joge, oko podne ću početi, prevesti petnaest taj dan, a naredno jutro pred rok za predaju prevesti preostalih pet. To je bio plan.
Dakle izlazimo mi na ulicu, pije nam se kafa. Ajde, nećemo iz principa da plaćamo parking još sat, nego ćemo negdje van centra. Ajmo na Ciglane, ajmo, taman Amelu usput do kuće da odbacim. Sjedimo na kafi, nemam upaljač, prilazi mi konobar, slađušan, a ja kako saginjem glavu kontam – prljava mi kosa. Bila je poluspremna za pranje, ali se poslije znojenja na jogi i par češkanja dodatno umastila i još nabacila perut. Baš mi neprijatno. Ima neka izreka, kad ti je frizura kako treba, možeš sve. E baš tako nekako, s tim što pod frizura mislim oprano.
Popismo kafu, pola 12, vrijeme da idem kući, čeka me puno posla, ali ajmo skoknut do obližnje pijace, ajmo, svježe voće, povrće folovi golovi, mora čovjek jesti, mora, lijep je dan, ja sam zen, sve je zen, nema nervoze, malo kosa, ali okej, časkom ćemo mi to.
Ali avaj, zrakni ove voćke, zrakni one, pa upoznaj neku zanimljivu babu gljivarku, baba faca, puna života, puna duha, smijemo se, ona nas poziva da gljivarimo s njom, puna je doživljaja, priča, pogledam na sat, ali mi žao da je prekidam kako je posebna i životna, ma opušteno, stići ću sve.
Odbaci Amelu, dođi kući, pola dva. U je…
Otključavam, izuvam se, nešto mi čudno, da operem ruke, nema svjetla u kupatilu, nema ga nigdje u stanu, jel osigurač, izađi u hodnik ima struje, uđi u stan nema. Zovem elektrodistribuciju (eto zašto uvijek imam obični fiksni što radi i kad nema struje J ), dobar dan, dobar dan, jeste li vi to mene isključili, kaže jesmo, niste platili dva računa.
Nikad me u životu nisu isključili. Nemam pojma da je prošlo dva mjeseca od posljednjeg e-banking plaćanja. Mi kućni prevodioci vrijeme mjerimo prevodima i rokovima. Šta se uopšte radi kad ti isključe struju!
Šta sad treba da uradim, pitam tetu, a ona kaže, koliko je sad sati, dvadeset do dva, vi ste u Hrasnom, pa možete stići do dva na šalter u glavnoj zgradi Elektrodistribucije da uplatite i da vam ponovo uključe.
Pogledam na sat, stvarno dvadeset do dva. Novčanik, ključevi, izlazim iz stana, ali potpuno mirna, kao da je to najnormalnija stvar. Eto, koliko sam ja srkletfree od ranog jutra, a inače, inače bih popizdila, počela da psujem, pa bih pomislila na prevod koji me čeka, pa bi me stomak zabolio od muke, ma ne znam ni sama šta bih, šiznula bih, eto šta bih.
Dakle, ja tako ladna ko špricer sjedam u auto i krećem prema Vilsonovom šetalištu gdje je ta zgrada. To je jednosmjerna ulica na jednoj obali Miljacke, i tu nema parkinga. Logično bi bilo voziti na drugu obalu, tražiti parking među stambenim zgradama, pa pretrčati preko mosta, pritom se preznojiti a napolju ono zubato proljetno sunce, a još ta moja kosa užasna, možda ne bih stigla na vrijeme, a i ako bih, upala bih u tu šalter salu kao zadihani oznojeni masni čupavac kojem je sav jutarnji rahatluk izašao na nos i ogadio bar pet narednih generacija rahatluka, i struju, i jogu, i prevođenje.
To bih ja inače uradila. Međutim, ova opuštena ja koja bezbrižno vozi ka šalter Sali bez razmišljanja vozi tamo gdje treba da bude. Postoji parking za službena vozila, sa rampom, i kako mu prilazim, tako se ispred mene stvori elektrodistribucijim pikap i kako njemu podigoše rampu, i ja se nonšalantno ušmugucnuh. Gledaju me oni čuvari iz kućare, upitno klimaju glavom, a ja prilazim, i kroz prozor govorim „žurim da platim račune do dva, gdje mogu da parkiram auto?“.
Oni pokazaše neko prazno mjesto.
Parkirah se ko gospoja, što nikad ne bih, što se nikad ne bih usudila ni probati, ni pitati, ma uopšte sebe smrtnika smatrati dostojnim službenog parkinga, a ono realno i brat bratu nikakav problem.
Elem, stižem na šalter u deset do dva, plaćam račune koliko su bili, a službenica mi pruža uplatnicu za ponovno uključenje, pogledam koliko da izvadim iz novčanika, 39,50 KM. Ode četrdeset maraka, a ja nemam nikakvu reakciju. Ništa. Vadim lovu bez ikakvog žala, iako to nikako ne liči na mene, ništa me ne boli k'o bačene pare, a ove su upravo to.
Kad će biti uključeno, pa kaže, ako stignu danas, biće do pola četiri.
Hvala, doviđenja, hvala momcima u kućari, doviđenja, izlazim na ulicu i kako vozim prema stanu razmišljam šta ću. Da uzmem laptop i siđem u kafić ispod zgrade, mogla bih, ali mi ta musava kosa tako smeta da mi se čini nisam nikud prispjela. Da je perem bez fena pa izađem, hladno je. Šta ću do pola četiri. Ma odoh u frizerski salon da mi operu kosu!
Ta moja odluka je utoliko čudnija što već petnaest godina ne idem kod frizera. Imala sam neki mladež u kosi koji su redovno povrjeđivale češljem, a i da nisu, imam spljoštenu glavu otpozadi, i ko god me ošiša, to mi istakne umjesto da zamaskira. Tako se šišam i farbam sama, izvlačim i pramenove, feniram, svake jade, pa usput opslužujem i mamu, komšiluk i prijatelje. Suma sumarum, ja ne idem u frizeraje, ne poznajem frizere, i kad hoću negdje da odem, ne znam gdje bih.
Sjetim se da sam možda dva mjeseca ranije bila kod kolega u firmi, i da sam pozajmila upaljač od frizerke iz njihovog komšiluka. To mi je blizu, idem tamo, jeste da mi je samo pružila upaljač, ali je bila nekako fina, prijatna. Dolazim u salon, dobar dan, dobar dan, gleda me malo čudno, valjda je navikla na poznate mušterije, pitam može li pranje kose, kaže može, samo da završim ovu gospođu.
U stolici joj babac od jedno 85 godina, taman joj poskidala viklere od minivala i hoće da je fenira. Ma sačekaću, nema problema. Sjednem na neku stoličicu i posmatram. Salončić je poput onih što naprave u adaptiranom smetljarniku. Možda desetak kvadrata, skroman, na policama turski šamponi i gelovi, najjeftiniji lakovi za kosu, svira radio, neka prijatna muzika. Ja, naravno, i dalje u zen fazonu, sjedim i gledam kako fenira baku. A frizerka, možda pedesetak, fina, smirena, ako sam ja zen, ona je zenovog zena zen, ona je esencija zena, ona to polaaaaako, kao da joj miluje svaku dlakicu, između svakog pokreta četkom ugasi fen, pažljivo ga spusti, namota kosu, pa uzme fen, pa klik, pa sušucka, pa klik, pa spusti….ajme, gledam i razmišljam, Bože moj, ona je kraljica sporosti. Ona pravi predstavu od svakog djelića svog posla, svog rada, svog zanata, a ja…ja svoj radim frenetično, ja postavljam rekorde, ja probijam zvučne zidove, ja guram više i više i brže i još..ne što hoću, nego što je rok uvijek juče, što je posla uvijek previše za premalo vremena, kao može se objasniti kako sam upala u to svoje ludilo… a vidi nju. I ona živi od svog posla, nije gladna što je spora. Uspori ona mene i unina skoro do komatoznog stanja.
Kad mi reče „izvinite, samo da ispratim gospođu Miru“, pa je strpljivo pod ruku, pa niz stepenice, pa još par metara da se baba zagrije, kako uđe nazad, ja šarmirana govorim „a mogli ste Vi mene i ošišat, a?“.
Nit sam osjetila kako mi pere kosu, niti kako me šiša, ni fenira, ništa nisam osjetila. U međuvremenu sam joj ispričala za prevod, jogu, struju i upaljač i kako sam riješila da se opustim pa nek ide život, ona je meni pričala kako ona ima svoj ritam i kako ne da nikom da joj ga remeti, kako mrzi da je požuruju, kako voli da radi stvari kako spada i kako ni njoj nije jasno zašto je toliki problem frizerima da mi naprave normalan friz.
Koliko sam dužna, 18 maraka, kaže, dajem dvadeset.
Rezime – u pola četiri ulazim u stan izjogirana, iskafenisana, išetana po pijaci, savršeno ošišana i isfenirana, opuštena k'o slina! Finansijski sam u neplaniranom minusu 39,50 za uključenje i 20 za friz. Palim računar, ima struje, Internet, pošta, a tamo pun inbox. Dok sam ja tandarala ekipa prevodilaca sa kojima dijelim dokument se polomili razmjenjujući mejlove, dogovarajući terminologiju, šta, kako… ne znam odakle uopšte da krenem da pratim tu prepisku. Čitam najsvježiji mejl koji je poslala vlasnica agencije za koju radimo, piše:
„Dragi svi,
Klijent je upravo poslao jedan dio teksta preveden da vam služi kao urnek, pa vam ga sad šaljem u prilogu. Radi se o uvodnim poglavljima na početku dokumenta koje radi Cubik, ali pošto je ona to sigurno još sinoć završila, mi ćemo to svakako naplatiti“
Otvaram prevedena poglavlja, preračunavam u novac – 37,20 KM.
Saldo – 22,30 feninga za savršenu frizuru.
Takav razvoj događaja nisam mogla predvidjeti ni da sam sto godina smišljala kako bi mogao taj dan da se razmota u moju korist. Kako, na osnovu čega, vjerovati da dobre stvari padaju s neba, da ti novac sam stiže, a da je tvoja primarna obaveza da sebe poštediš sekiracije i maltretiranja iako sve što ti se dešava može na tu stranu da te gurne. Nisam imala takva iskustva, ja sam praktična, pragmatična, ljubitelj seljačke filozofije, narodnih poslovica tipa „nema leba bez motike“, sve se moralo platiti, zaraditi, krvavo, znojavo, kakva frizura, kakav zen, kakve budalaštine, realnost je nešto drugo, krv, suze, znoj, riljaj, trpi, trpi, riljaj…
Iskustva, ona oblikuju naš život. Zato je dobro prekidati krug rutine, pustiti se nekome, nečemu, otputovati u Kinu ili susjednu zgradu, izložiti se stvarnostima koje funkcionišu po principima potpuno drugačijim od naših, ako ne i suprotnim, i vidjeti da li nam ta nova stvarnost koju takvi stvaramo – više odgovara.
“You want to know the difference between the master and the beginner?
The master has failed more times than the beginner has ever tried.”