Mislila sam da je šala. Zapravo, parodija. Što je duže trajalo, postajala sam svjesna da se radi o vrlo ozbiljnoj besjedi. I to ne običnoj, ma ne, već kompetitivnoj, na temu „Feminizam-terorizam“.
Nakon prvobitnog šoka, pokušah komentarisati upravo odgledani video-klip studentice Pravnog fakulteta, sa takmičenja u besjedništvu. I zapravo shvatih da se tu malo šta pametno ima za reći. Moja bolja, muška, polovina me blijedo gleda. „Pročitaj komentare“. I tu tek ostanete bez ijedne razumne misli. O besjedi da i ne govorim.
Hvala ti, Sonja Perendija, što nas vrati korijenima. Hvala ti što svoju priliku da se takmičiš u besjedništvu koristiš razbacujući se nekordiniranim pokretima, nepravilnom dikcijom, podrugljivim neutemeljenim izjavama, jeftinim otrcanim šalama koje ni najokorjelijem protivniku (bilo koje „vrste“ ) feminizma nisu smiješne, paušalnim određivanjem „starog dobrog“ i „novovekovnog“ feminizma, svodeći ženu na lakiranje noktiju, nerazumijevajući poentu „plaće za majke“ , iznoseći lični stav iz pozicije moćne mlade žene, po kojoj se valjda ravnaju sve druge žene u BiH, misleći da je svijet pod tvojim nogama koje se nestabilno ljuljaju na štiklama dostojnim jedne studentice prava bez imalo razumijevanja tematike o kojoj govoriš. Tačnije, besjedi. I to na takmičenju.
Draga Sonja Perendija, čestitam. Trebalo je hrabrosti napisati ovoliku količinu nebuloza. Zatim ih naučiti napamet. Smisliti koreografiju. Odabrati look koji će istaknuti sve tvoje ženstvene osobine koje treba da obrukaju feministice i jasno te odvoji od onih koje se bore za prava žena umjesto da rađaju, šminkaju se, održe principe patrijarhata (jer ti smatraš da tako treba). I sve to izvesti na prigodnoj manifestaciji.
Još jednom: čestitam. Čujem i da si osvojila prvu nagradu na ovom takmičenju (užasava me pomisao – ko je ocjenjivao besjede?) ali ti si postigla mnogo toga, jesi. Pogledaj komentare koji stoje ispod vijesti/klipa o tvojoj besjedi. Nazvaše te „ponosnom ispunjivačicom želja muškaraca“, „dobrom sisom“, „glupačom“, „пример нормалне,поносне и честите Српкиње“, uz želje da „Nadam se da ces naci nekog krkana, koji ce ti pokazati sta znaci ”patrijarhalno”“. Je li ovo rezultat onoga što cijeniš kroz „stari dobri“ feminizam? Je li ovo cilj koji ste ti i tvoja besjeda trebale da postignete?
Jako, istinski mi je žao zbog ovoga što si nam priuštila. Pitanja o abortusu vezati isključivo uz sebičluk (trebam li podsjetiti na stravične zločine silovanja koji su se dešavala ne tako davno baš na ovim prostorima?); trebam li podsjećati na položaj žena-porodilja i stanje njihovih prava kada govoriš o zločinu planiranja porodice; je li zaista nužno izvlačiti statistike o broju slučajeva nasilja u porodici – broju nepismenih – napuštene djece – mobinga – seksualnog zlostavljanja? Ili je i to dio šminkerske, ekstremističke, izvinjavam se: terorističke, priče šačice feministica koje unazađuju naše društvo i njegove iskonske vrijednosti? Bićiće i mišice, skupa zajedno.
Evo, biću slobodna da malo besjedim o mojim malim, skromnim ženskim željama i potrebama: Ja imam jednaka prava. Zahtijevam ravnopravnost. I nemam namjeru da se pravdam bilo kome zato što će na mojim vratima, zahvaljujući isključivo radu i znanju, stajati „Direktorica“. Ja ću biti vrlo ponosna na to.
PS. I ja volim štikle, i lijepu odjeću, želim djecu i istovremeno imam razumijevanje i podršku za sve žene koje nisu imale privilegiju da gledaju tvoj klip, čitaju moj blog, ili odluče da li žele abortus.