Poslije tri sedmice sam se vratila na selo. Duša mi pjeva.
Radujem se proljeću, toplijim danima zbog kojih opet mogu da radim u radionici, radujem se čak i stepenicama koje bezbroj puta prelazim snoseći alat koji sam praktično juče iz radionice unosila u kuću. Utromi se i ulijeni čovjek od zime. I to vrijeme koje sam provela u gradu sam skoro isključivo provela u stanu, učeći se novoj vještini slikanja vodenim bojama. Kad sam se pobojala da će me napasti neki asocijativni poremećaj, izašla sam među ljude, i već istog dana se kući vratila puna novih ideja, projekata i poslovnih dogovora. U vremenima beznađa nemam problem koji imaju mnogi, u svemu vidim priliku. Moj problem je što nemam kapacitete za realizaciju. Imam previše ideja po ovoj jednoj stanovničkoj glavi, pa držim da i ovo što pišem potajno pišem ne bi li mi neko iz mase iskočio i rekao, da, da, kapiram sve, ajmo zajedno!
Razmišljala sam i kako prevesti ljude na svoju stranu. Jesmo li zaista osuđeni na ove i one, vječno suprotstavljene, na boljitak pomoću revolucije, sječe knezova, pozivanja na odgovonost, kažnjavanja i “snošenje posljedica” kojima se prijeti zlikovcima na poziciji moći, i je li čovjek zaista osuđen na kokošje sljepilo kad je u pitanju sopstvena pozicija moći, pa tako sebi nikad dovoljno moćan, a tako ni dovoljno odgovoran za neka druga zla i neke druge propuštene prilike da svijet bude bolji.
Nečasni, smotani, neuki, nesposobni, svi oni istinski problematični – ne snose odgovornost. Plaćaju eventualno iza rešetaka, a ni tada, tad im poreski obeznici plaćaju životne troškove. Niko ne voli biti kriv. Izbjegava posljedice i odgovornost svim raspoloživim sredstvima. Ali, zašto ne okrenuti stvari u suprotnom pravcu? Uostalom, nije li ona “mir mir, niko nije kriv” predivan podsjetnik kako je lijepo početi iznova, sve zaboraviti i umjesto “ti si krivac” ili “ti si odgovoran” ili “snosi posljedice” reći – budi dio rješenja, budi TI onaj koji popravlja, imam ideju kako da TI budeš heroj. Umjesto da te guram u bad guys, pridruži se dobrim momcima. Jer, istina je da nisu svi dobri momci besprijekorno bijeli, kao ni da oni crni nisu bez vrline i ljudskosti, istina je da svi griješimo i da svima treba prava motivacija da počnemo raditi prave stvari koje gode svima, apsolutno svima iole zdravim ljudima.
vjerujem da nikad u životu nisam upoznala istinski zlog čovjeka. Zbunjenih, razočaranih, ograničenih, bolesnih, jadnih…mnogo. Ali da je moje srce u srcu preko puta osjetilo čisto, nepatvoreno zlo, ili bilo kakav znak da se radi o biću sa kojim nemam ama baš ništa zajedničko, nisam. Ili jesam, pa je strahota bila toliko jaka da sam ga nekim mehanizmom odbrane izbrisala iz sjećanja, u svakom slučaju, vjerujem da su ljudi uglavnom i najčešće samo ljudi.
A ljudi vole da su srećni, da se osjete dobro, korisno, ostvareno. Ljudi se mijenjaju, svakodnevno, samo mi to prihvatamo kako nam odgovara. Ljudi se prilagođavaju da bi preživjeli, bore da bi pobijedili, prepuštaju da bi odmorili. Ljudima pristaje da se snalaze na sve načine. Zbog toga, kao i mnogih drugih razloga, ne treba zaboraviti da će od svih načina za kojima ljudi posežu u životu oni dobri, ako su u ponudi, uvijek biti popularni.
Samo ego mora ispasti iz kombinacije. Vješti ljudi to znaju, ljudi koji imaju dobru ideju pa navedu onog ko ima moć da je realizuje da misli da je njegova. Tu je i ona izreka “nije ko ima, već ko umije”. Kako god, ipak je najvažnija ideja, dobra zamisao, plemenit cilj, višestruka i višestrana korist.
Često sam među onima najviše izrevoltiranim socijalnim nepravdama i sličnim zlima sretala neobičnu, skoro uzvišenu sebičnost i oholost. Imam rješenje, ali nisam budala da ga kažem. Imam znanje, ali nisam idiot da ga tek tako dam. Neću da pomognem, jer meni niko nije pomogao!
Iskrena da budem, sumnjiva su rješenja i znanja u posjedu nekog tako ograničenih shvatanja što znanja i rješenja, što svoje uloge i ljudske zajednice općenito. Čovjek koji odbija pomoći jer ni sam nije primio pomoć ne pomaže ne zato što ne želi, već zato što nije u stanju. Takvih ima u vladi, sa takvima sam radila, družila se, takvih ima svuda, i garant se na nekom nivou smatraju suprostavljenim iako je u osnovi onog što ih razvaja potpuno ista stvar – nesposobnost da čine za druge “samo zato što je tako ljudski”.
Sažetije rečeno, svi smo mi više-manje ista govna, i niko neće da bude švabo. Zato mislim da nas katarza sljeduje čim prihvatimo svoje grijehe, halalimo tuđe i posvetimo se rješenjima, onako partizanski, bratstveno-jedinstveni. Znanja, rješenja, ideje, to ništa ne može pripadati jednom čovjeku. Trud može, pa ko voli da se trudi…(satrasmo se od ljubavi prema trudu 🙂 )
“You never change things by fighting the existing reality.
To change something, build a new model that makes the existing model obsolete.”
— R. Buckminster Fuller