Oblaci su postali dio naših života. Cloud kao beskonačni zbir naših dokumenata, fotografija, muzike, podataka, svega što može biti digitalno a nama je bitno.
Teško bi mi bilo zamisliti nedostupnost mojih „životno bitnih“ dokumenata, bilo kad i bilo gdje. Sve je pod šifrom, i najveći problem mi pravi to što povremeno pomiješam sve te lozinke za segmente mog života.
Šta bi se desilo, recimo, kada bi oblaci nestali? Da li bi bili sposobni funkcionirati na osnovu naših znanja? Ili nam naše pohrane ne samo „rasterećuju“ mozak već ga i zatupljuju?
Ja sam počela praviti backup, i ozbiljno shvatati oblake i suštinu „digitalnog prostora“ za pohranu, kada sam ostala bez laptopa na kojem se nalazio (ne-backup-ovani) magistarski rad. U policijskoj upravi su hladno slegnuli ramenima uz uobičajeno: „Dešava se“. Znam, mislim u sebi, niko mi nije kriv što nisam napravila sigurnosnu kopiju bilo gdje, ali ima valjda neko odgovoran za to što se desila krađa? „Dešava se svaki dan“. Eto, sad je sve ok, ja sam samo jedna od svakodnevno pokradenih, mnogo mi je lakše, hvala.
I tako počeh sa oblacima. Dodaj dokumente. Dodaj istraživanje. Dodaj fotografije. Dodaj recepte. Dodaj muziku. Dodaj kontakte. Dodaj scan ljekarskog nalaza. Dodaj poruku za mamu. Dodaj poslovnu prezentaciju.
Kad pogledam: smjestila sam svoj život, od krađe pa nadalje, na 100 GB. Rasterećena sam, jer negdje sve stoji, uzet ću kad mi treba, dodati i obrisati. Moj poslovni i privatni život sada je oslobođen tereta razmišljanja gdje je šta, kad treba biti završeno, kome proslijediti šta. I ne čini se to tako loše.
Pa ipak: ja pripadam generaciji, doduše već zadnjoj, koja je odlično funkcionirala i bez oblaka i digitalne pohrane. Odlične tekstove smo nosili sa sobom, dobru muziku uvijek mogli čuti oko nas, i uvijek bili spremni na rasprave o našim istraživanjima. Uspomene smo čuvali u „mentalnom oblaku“, u našim sjećanjima koja nisu izdavala.
Ne mislim da je novo digitalno vrijeme loše. Ne uopšte – ako ga koristite tako da ispunite svoje potrebe, napredak tehnologije je izvrsna stvar za čovječanstvo. Meni je prosto žao što nove genaracije nemaju previše iskustva sa mentalnim oblacima, pored digitalnih. Jer, život možete pohraniti bilo gdje ali se on najviše dešava u fizičkoj realnosti.
Ja, evo, još uvijek imam svoj mentalni oblak. Uz onaj digitalni. I stalno dopunjujem oba.