Ovdje se vode ratovi populizma. Da se razumijemo, nije više bitno ko će kome obraz osvjetlati, gdje će koji hajduk omrknuti, gdje će i ko istinu koju izgovoriti. Da se razumijemo, otvoreno vam kažem, a ne govoreći ništa, slažem se sa urbanom većinom zagovornika novog doba (new age).
Patriotizam je perjanica priprostih debila, a još samo oni stoje da brane neke stavove viših nacionalnih ciljeva koje, naravno, ne razumiju. Oni su sve i počeli, oni, jezivo prosti (prostaci), počeli su da staju na branik otačstva i svojom logikom talasaju velike parole. Oni, a nije imao ko, kada tu ulogu nije preuzeo onaj koji je trebalo da je preuzme. A ko je trebalo da je preuzme? Pa neko pametan očigledno, neko pravedan očito i neko siguran u istinu, onu koja neće povrediti milione. To se nije dogodilo, zato smo ostali na društvenom đubrištu da se snalazimo sa ostacima prošlosti. Narod koji u prošlosti nije išao naprijed, sutra za njega postaće juče. Jasno, bez crtanja.
Mi smo bili bliži Brazilu i Kubi nego Evropi i to smo jasno pokazivali kroz društvene inicijacije. Politika nam je bila revanšistička kada je u pitanju vlast, a anti-reformistička kada su bili u pitanju ljudi, goloruki narod. Svaki novi, ustoličeni, (revolucionizirani) vladar je postajao bezlična i odvratna figura sa potrebom da drži monologe. Zašto onda ja, opisujući političare, krivim čitavi narod? Krivim ga zbog toga što smo generalno zakržljali u odnosu sa politikom. Svakog vladara doživljavamo kao apsolutnog vođu, indirektno kao pravednog i nepogrešivog, ali i kao nedodirljivog, tabuiranog tiranina kome se ništa ne može. Plašimo se svake svoje fukare koja je dobila posao preko stranke, svake figurine koja u reveru nosi partijsku knjižicu, svakog mačora koji ima šare tigra i svakog guštera koji iskezi zube imitirajući zmiju. Mi, plašeći se, odobravamo tiraniju. Mi se jedino ne plašimo ginuti za ciljeve pogrešnih i instaliranih ideologija, a kada je u pitanju naš hljeb, spremni smo da ćutimo na nepravdu koja nam je u komšiluku. „Komšija gladan, ma ko ga jebe, ja imam do sutra, a prekosutra će biti neke krađe“ Lakše krademo, nego što radimo. Lakše prosimo, nego dostojno da nosimo. Zašto Kuba i Brazil, Čile i Argentina? Zato što je to naš pravi pandan, to su zemlje u kojima su tiranine zamjenjivali tirani i to tirani nad sopstvenim narodom.
Jedini ispravni revolucionari su umirali, nestajali. Jedini iskreni vjernici ideologija, koji su stvarali revolucije su odlazili u istoriju i postajali portreti, zastave, kolajne, medalje i ordenje. Sa njiima smo se kitili i kitimo se, a to znamenje nam daruju oni koji njihovu politiku ne gaje ili su ih izdali kada im oni nisu bili potrebni za dalje vladanje. Zašto je pandan nama neka zemlja trećeg svijeta? Zato što smo ubijali reformatore, a veličali individualiste koji su nas terorisali. Zato što smo svakog reformatora nazivali stranim plaćenikom, a zagovarača prošlosti mesijom. Zato što je doktor Che u stvari izgnanik, a ne kako su nas učili Fidelov drug. Onoga momenta kada shvatimo da je Če Gevara jedini ideolog i tvorac moderne kubanske misli kog je politički odstranio Fidel Kastro, tada ćemo da vidimo sličnosti o kojima govorim. Postavio bih pitanje: Da li je Kastro komunista? Ja bih odgovorio da nije! Na kraju krajeva, čovjek je prvobitno zbacio Batistu i oslobodio ostrvo pod nazivom Democrata Cuba, a kasnije je dr Ernesto uz tekilu pod nos Kastru pružio Marksa u najraskošnijem izdanju „Das Kapital“. Ali to, gotovo, niko ne zna, pa prema tome kako može da zna, prosječan Srbin, današnje prilike na Balkanu u ovim nesretnim zemljama. Nije samo Srbin u toj zabludi, govorim o svima dejugoslovenizovanim narodima.
Populizam je uzeo dušu svima koji razmišljaju za svoju korist, a postavljeni su na mjesto sa kojeg mogu da utiču na mase. Ta nerealna slika, ta kob obećavačkog društva, društva onih koji drže monologe i onih koji slijepo vjeruju je slika bombardovanja mozga narodu od strane instruirane kaste koja ima svoje apetite. Nama, kao narodu, su zabranili da se izjašnjavamo drugog dana, poslije revolucija koje smo izgurali, po značaju bitnijeg dana od dana same revolucije. Mi svoje revolucije nismo nikada ni imali, a vladavina naroda je ostala floskula, gipsana maska, paravan za novog vođu koji je dobio palicu, štafetu, žezlo kojim mlatara po mješinama i kažnjava svako svijetlo koje se upali u njegovom mraku.
Naš patriotizam zato nije usmjeren tamo gdje treba već se sropoštao preko balvan, jogurt, šerpa i buldožer revolucija, u lični interes stranih banaka i svjetskog robovlasničkog kapitala. Naše revolucije, na puku žalost, finansirane su ili od slamarice Čerčilove buržoazije ili od povađenih zuba Jevreja iz Dahaua. Sve je to samo pretopljeno u bižuteriju jeftinih parola koje su nosili naši balkanski narodi koje su i jedni i drugi finansijeri smatrali stokom bezrepom. Mi stoka, morali smo balansirati i glumiti vlastite ideje, stvarati sopstvene mitove i na njima kopati rake za sopstvenu djecu. Danas, naša djeca, nemaju ni to, jer se ne isplati dizati graja na suve suverene, sa suve grane, dok himna opominje na božju pravdu. Danas čekamo boga, sve mi se čini onog drugog rogatog kojeg smo prvog zazivali. Naša „Božja pravda“ postala je kletva robova koji nemaju mir ni u okovima pa onda onaj ključni stih „Bože spasi, bože hrani“ je vapaj da nemamo ni slobodu ni hljeba i postade nam sudba kleta. Naše komšije pak pjevaju o ljepoti neke njihove koja je konačno postala tuđa, ona koja je uvijek i bila zahvalna Germanima na oslobođenju „stare slave djedovine“. A o „junačkoj zemlji miloj“ da ne govorimo. Sve junak do junaka u njoj, Brisel kud zaište tu će ‘rvat da pogine. Strašno smo svi u kompletu glupi, ali se uporno mrzimo, jer samo mržnja je vječna, ona mržnja koja se nadahnjuje glupošću.
Zato me muči jedan čovjek, mladi Ernesto, doktor po struci, koji je, „ničim izazvan“ 1964 odlučio da ode u crnu Afriku i skoro odloži sigurnu smrt u „Kongoanskoj krizi“, da bi po neuspjehu dizanja revolucije i dolaska na noge, negostoljubivom već za njega, El Fidelu, shvatio da mora presjesti na brod koji vozi šećernu trsku u Boliviju. E, tu u Boliviji, u planinama gdje još vlada zakon Inka i gdje je Amerika započela naftnu kampanju, tu će doktor Ernesto početi ozbiljnije da se bavi Marksom i završiti svoj ovozemaljski put. Njegov dželat, gle ironije, biće jedan imigrant iz Jugoslavije, pripadnik pokreta iz „lijepe njihove“ tako da mu očigledno nije teško palo da saspe rafal u Ernesta, zamišljajući da ubija Tita. Ali zašto sam navalio na pokojnog El Commadanta iz majanskih bunara suza? Nisam sigurno da bih dizao revoluciju u nekome, već da bih ugušio kontrarevoluciju koja je počela i koja propagira apatiju. Revoluciju će podići onaj koji se odrekne apatije. A sad pitanje i definicija!
Za koga je umro Ernesto Gevara, za nas? Ne bih rekao da je uopšte postojao, jer sudeći po istorijskim zavrzlamama, obučen u pop ikonu danas poput Džima Morisona, nismo shvatili njegove prave ciljeve. A tek za današnju omladinu dr Gevara je crtani lik ili video bot. Više emocija pridaje se porno glumcima, a sve što talasa krv i poziva na bunt to ostaje u orgazmu pred širokim asortimanom ljepotica sa „Red tube“ kanala. Neko je već rekao da revolucija ne bi ni bilo, prije sto godina, da su postojale blagodeti društvenih mreža i porno sajtova. Rakiju smo prevazišli i sada, kako proroci iz Pule (Atomsko sklonište) rekoše, ispijamo čaše etera.
u Beogradu marta 2015