Odgledah jednu od mojih omiljenih emisija. Fantastični gosti (i Nino Raspudić), fantastične ideje (i Nino Raspudić), briljantan dijalog (i, naravno, Nino Raspudić).
Tema razmjene mišljenja je bio kulturocid, odnos pozicija moći prema kulturama, i ostacima istih, koje se razlikuju od vladajućih ideologija i stavova. Neminovno pitanje jeste bilo i tolerancija prema drugačijem od onoga što smatramo ispravnim, reflektirano kroz kulturna dobra koja predstavljaju druge ideologije ili stajališta, koje su ostaci prošlih režima ili nečega što pripada prošlosti. Naravno, najsvježiji primjeri skrnavljenja ili zbog pozicije moći ili zbog prostog uništavanja svake oznake nečega što ne smatramo „svojim“ ili „ispravnim“, jeste bio ISIL. Nadalje, povukla se paralela i sa kulturocidom koji nije bio rijedak u prošlosti, a što nas je civilizacijski neminovno osakatilo. Uglavnom – sjajna emisija.
No, nije tu kraj. Na poprilično zgražavanje, Nino Raspudić zagovara ideju brisanja onoga što više nije da bi se napravilo mjesto onome što jeste sada. Primjera radi, kuda bi se stavili svi konjanici ovjekovječeni u vidu spomenika koje su naši narodi voljeli i postavljali širom naših prostora. Misli se, naravno, na ono vrijeme kada valjda nismo imali nikakve narodne „lične“ kulture, nego jedino onu zajedničku. Konjaničku.
Kud bi on sada uopšte hodao, a da ne kažemo da treba napraviti mjesta za postavljanje nove kulture. Just like that. Kao da je kultura nešto što se baci kad se iskoristi. Pa, trebalo bi jer novi prostor za izlaganje novih obilježja ovog doba ne možemo izmisliti. Just like that.
Uljudni gosti se potrudiše da ponude pristojne odgovore kako se, eto, u demokratiji, sa svim demokratskim principima mi i dalje ponašamo potpuno suprotno istim; da naša kultura jednako kao i naši životi jesu rezultat onog ranijeg, oblikovali su se i izgradili na ovaj način baš zbog nečeg prošlog i ne postoji opravdanje za uništavanje civilizacijske zaostavštine koja nije samo isključivo naša jer smo je u nekoj fazi našeg života prevazišli prelaskom u drugi sistem, drugu ideologiju, druge principe.
Topla preporuka za emisiju.
No, bili su tu i Boro i Ramiz. Simbol bratstva i jedinstva srpskog i albanskog naroda i Narodnooslobodilačke borbe na Kosovu i Metohiji. Streljani su zajedno, u zagrljaju, a u spomen na njih je podignut spomenik. Bio je tu i Nino Raspudić – samo da naglasi da je taj isti albanski narod htio da sruši taj spomenik ali okupator nije dao. Njega je silno uveseljavalo to da bi spomenik rušili „njihovi“ ali „oni tamo“, protiv kojih su se borili, ne dadoše.
Upozori ga neko od gostiju da to nije smiješno već pokazatelj napretka civilizacije.
Nisam sigurna da je upalilo.
Nisam sigurna ni da li će razmisliti o onome što je govorio večeras.
Nisam, također, sigurna da se isti takvi rojevi misli ne vrzmaju po bh glavama.
Ne postoji brutalniji način da prekinete ljudski razvoj uništavajući sve ono što nije „naše“ i bitno „sada“. Ne postoji brisani prostor za novi početak.
Mi smo zbir prethodnih iskustava. Kao što i buduće generacije trebaju biti. Reflektirano kroz svaki segment naših života.
(Za konkurs)
Fotografija preuzeta sa: http://crispme.com/portfolio-duarte-vitoria/madness/