Mogla bih danima pisati teme vezane za BiH, sve ono što je čini, uglavnom kritikujući vlast i načine na koje se sprovodi. Osjećam se malo i glupo zbog toga. Vjerovatno se neko pita: “Što će tu ako joj ta država ne odgovara?” Lako je to reći. Sama pobjeći od ove katastrofe – nemoguća misija za mene. Nemam toliko samopouzdanja da bih mogla GLAVOM KROZ ZID, što se kaže – otići tako u inostranstvo odjednom, bez ikog, pokupiti “prnjice” i očekivati da se snađem. Rado bih se izvukla, ali..stah me je. I onda se nekako samo zaljučuje, da mi je možda bolje da ostanem ovdje (da se osjećam – svoj na svome) i borim se da se nešto izmijeni, naravno sa drugima.
Uglavnom razumijem sve one što odu, imaju od mene više petlje za to, više i hrabrosti (kada kažem hrabrosti – ne mislim samo na ono: OTIĆI U NEPOZNATO, među strance, drugi ambijent i sl., nego i na nedaće koje ono sam sobom ponekad može da donese; ovdje se sjetih priče jedne žene koja je otišla u inostranstvo poslom i poslije od nje ni traga ni glasa – DALEKO BILO), te im SVAKA ČAST i MOJA PODRŠKA. Ponavljam, rado bih otišla ali mi treba još samopouzdanja.
No, da pređem na stvar. Ovaj put pišem o INSPEKCIJAMA.
Nešto ne poznajem nijednu instituciju ili ti upravu u kojoj sve teče “kao po loju”, u kojoj se sve rješava onako kako treba, u kojoj se slijede pravila i koja “ne zna” šta znači mito i korupcija, nepotizam, kršenje zakonskih normi. Takav je slučaj i sa inspekcijama. Inspektori znaju često za parice, da “progledaju kroz prste” i onda kada se to nikako ne smije. Tako se zapitam: “Koliko ima radnji u kojima se prodaje prehrana, meso, hljeb i druge namirnice a koji nisu svježi i jednostavno su “podvaljeni narodu”? Sjećam se jedne anegdote iz srednje škole. Naime, drugarica je kupila za veliki odmor kiflu sa džemom, i gratis je dobila PČELU. Znam da zvuči smiješno, ali tako je stvarno bilo. Koliko mi je bilo u tom trenutku smiješno, toliko mi je i bilo žao – skromni džeparac potroši u NIŠTA. Kako da nastavi dalje jesti? Ma, imala sam i ja takvih situacija. Jednom sam JEDVA izvdojila novac za burek (čisto, eto da se i ja malo “gotivim” – jer u doba školovanja burek je bio luksuz, ali ni danas nije bolje; ne vidi se mnogo djece koja svaki dan jedu burek, uz to piju sok i jedu neku poslasticu), kad ono što bi rekla jedna komšinica: “NI PSI GA NE BI JELI”. Bože, oprosti, ako griješim, jer o hrani je riječ, ali ono kao da ne predstavlja hranu.
Znaju inspektori za “cake” kojim se nešto prikrije ali ćute zbog naknadne dnevnice. Onda tako, “hvataju”, one sitne, poštene za neki neznatan prestup – čisto da popune izvještaj. Govorim, misleći uošteno na inspekciju. Naravno da “u svakom‘ žitu ima kukolja” (danas kukolj predstavlja ono pravo).
Obećanja lete. Tako, Milenko Savanović, ministar rada i boračko – invalidske zaštite kaže da će biti reorganizacije u smislu poboljšanja efikasnosti rada Republičke uprave za inspekcijske poslove. Ovo je jedan od onih koji obećavaju nešto. Ima njih još, vjerujem i na tlu drugog entiteta, FBiH. Čekaćemo njihovo ispunjenje, ako ga uopšte bude.
Ono što naročito šteti rješavanju “pitanja inspekcija”, jeste slaba koordinacija sa drugim službama, kao na primjer Poreskom upravom (uz, naravno, “gledanje kroz prste” i loš rad). Neki inspektori čak, smatraju besmislenim svoj posao. Takav je slučaj sa inspektorima rada. Umjesto da odu u radnju, što redovno, što nekom anonimnom dojavom, oni završe i kafani, restoranu, a i sarađuju sa prekršiteljima zakonima. Još je veća žalost, što narod ne smije da prijavi kršenje, zarad posla, straha od autoriteta ili nečeg drugog.
*za konkurs