Ustav, zakoni, opšti podzakonski pravni akti (Uredbe, Pravilnici, odluke i naredbe), opšti akti društvene organizacije, običaji, jesu samo pusta slova na papiru ili ti sadržaji užbenika prava. Ne kažem da se baš ništa ne poštuje, prosto bi bilo nemoguće, živjeti u anarhiji, prirodnom stanju uokvirenom Hobsovom izrekom: “Čovjek je čovjeku vuk”. Dakle, bio bi to rat svih protiv svih, a to nam u ova krizna vremena nikako nije potrebno. Međutim, ono što je istina jeste da se ne poštuje nabrojano u mjeri u kojoj bi trebalo.
Institucije koje bi trebale da tumače nabrojanu hijerarhiju opštih pravnih akata, da rješavaju sporne slučajeve u vezi sa povredom istih, mogu slobodno da kažem – ZAKAZALE SU. Predmeti zaostaju, “kupe se”, da bi na kraju situacije koje čine njihovu suštinu bile proglašene kao zastarjeli slučajevi. Poznajem ljude koji su prevareni za novac (što iz rodbine, što iz kruga prijatelja, što slučajnim poznanstvom). Godine prolaze a ništa se ne rješava po tom pitanju. Previše ih koji imaju titulu prevarenog, kako zbog pomenutog novca, tako i neke druge imovine. A brojni su i oni “oštećeni”, pitanjem nasilja, vrijeđanja i sličnih stvari. Hajde, mogu da razumijem, kada sudovi, rješavanje nekih stvari oduže i namjerno – recimo kada je riječ o razvodima. Nastoje da se situacija između supružnika “izgladi”, da ne dođe do tog strašnog a već uobičajenog i danas podrazumijevajućeg čina.
Nikako ne mogu da shvatim da se negira nečiji trud uložen u nešto godinama, da se prekršena prava samo slažu u fascikle, zataškavaju kao nešto nebitno. Danas, u BiH, pred sudovima se nalazi preko dva miliona neriješenih predmeta. Znam, znam, da se čuti od onih koji se osjećaju krivim da se broj neriješenih predmeta smanjio, ali to ih ne pravda. Za šta su plaćeni? Izgleda, samo da učine, pa skoro “neznatan” pomak u rješavanju (neznatan s obzirom koliko predmeta je još preostalo). Sporo rješavanje itekako utiče na povjerenje građana – ništa novo, zar ne? Ono je (skoro) izgubljeno. Predmeta koji su neriješeni ima starih preko dvadeset godina. I šta onda da očekuju ovi novi “slučajevi”, kakvo povjerenje da steknu? Slabo to ide.
Ma nek‘ ide sve do đavola – kod nas u Bosni ništa ne ide kako treba (ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo, da napomenem). Sad bih zapjevala onu: ODLAZIM , A VOLIM TE (Dođavola sve, dođavola sa mnom, odlazim, a volim te – otišla bih rado, draga Bosno, od ljubavi se ne živi).
Nastojanja BiH političara na putu ka Evropskoj Uniji su velika, težnje, isticanja u medijima po pitanja rada na tom polju, a u stvari, spisak neriješenih pitanja, koja čine poredak ove zemlje je dug, ako ne i predug.
Nezavisno pravosuđe…cilj kome se teži, a koji je nemoguća misija za naše “čivije”. Sudska funkcija bi trebala biti obojena nepristrasnošću, objektivnošću ali…
“Niđe, niđe, niđe, niđe, ko u Bosni!”
*za konkurs