Kad upitate djevojčice šta žele biti kad odrastu, većina odgovori glumice, pjevačice, frizerke, doktorice. Ja sam željela biti doktorica.Ta želja je postojala skoro do vremena za upis na fakultet i onda sam se upitala koliko se zapravo ja tome mogu posvetiti, hoću li biti dobra doktorica?
Zaključak je bio da sam suviše hiperaktivna za tako ozbiljan posao, plemenito zvanje i odustala sam. Pustila sam da drugi svojim rukama i znanjem spašavaju živote.
Ja sam otišla na drugu stranu. Politiku niko ne smatra plemenitom. Političare i političarke ne smatraju plemenitim. Zašto sam onda u svemu ovome? Zašto nakon svih komentara o političarkama, većinom negativnih ostajem tu gdje jesam?
Znate li kako je biti političarka? Znate li kako je to boriti se sa predrasudama i vjetrenjačama koje se uvijek okreću u suprotnom smjeru od vas?
Mnogi misle da znaju, često slušam o tome, čitam, gledam. Znate li kako je u nečijim cipelama dok ih ne obujete? Ne znate, jel tako? Nemojte da mislite da se žalim, nisam! Svi izbori su moji izbori! I oni pravi, i krivi, srednji, svi su ostavili svoj udio u meni, kakva sam danas.
Nemam pravi odgovor na pitanje kad me pitaju, što ti bona sve to treba?
Ne želim davati političke odgovore, da nam bude bolje, želim mijenjati sve što ne valja, ja sam bolja od drugih i tako dalje i tako dalje.
Sad se mnoge stvari puštaju impulsivno, pa svi gledamo šta će da se izrodi. Ja sam htjela biti učesnik, a ne posmatrač.
Vrlo rano sam naučila, da sam ravnopravna. Vrlo rano su počeli da me pitaju za mišljenje i tako sam odrasla. U familiji nisam morala da se borim, da bih bila pitana. Sada vidim, da sam imala sreću, što sam imala takvu familiju, gde sam mogla da iskazujem svoje stavove. Ponekad, sa ove distance zapitam se, da li su me vaspitavali kao malog dječaka, ili su zaista smatrali, da i devojčica ima sva ta prava. Ne znam koliko su oni tada bili rodno svjesni, ali djevojčice su forsirane da se školuju, što su obrazlagali time da muškarac može da kopa i kanal ako treba, vi samo sa školom možete da se izborite za sebe.
Nekada se šalim sa svojim drugovima, i kažem, da su u problemu , njima autoritet grade žene. Tu su majka, nana, vaspitačica, učiteljica, nastavnica, profesorica, a više ne idu ni u vojsku, pa ni tu više nemaju muški autoritet i zaista mislim, da mi žene treba da inzistiramo, da tu treba da bude 30 odsto zastupljeno muškog pola.
S druge strane, smatram da žene nailaze na diskriminaciju na svim poljima gdje su direktna konkurencija muškarcima. Danas imamo zakon koji propisuje koliko žena treba da bude na listama, ali i ne na izvršnim funkcijama.
Pogledajte samo sastav Predsjedništva, Vlada, direktore bitnih kompanija, pa evo i samo dogovaranje formiranja vlasti, u pregovaračkim timovima sve muškarci, niti jedna jedina žena!
Naša klima još nije povoljna za ženu, to je jasno kao dan. Moj prvi izlazak za govornicu na sjednicu Vijeća je prošao pa skoro nezapaženo. Zašto? Pa žena za govornicom, k tome još i mlada, da skoro svima u Vijeću može da bude kćerka, ne može da kaže nešto pametno.
Komentari u kafanama, šta hoće ona mala, šta ona glumi? U Vijeću ima i doktorica pa ne izlaze za govornicu…
Nakon tri mjeseca prestali su da me zovu „mala“, prešli su na „ona vijećnica“, nakon nekog vremena i moje ime se počelo koristiti, a danas nakon dvije godine situacija je drugačija.Ne savršena, ne dobra, ali mnogoo bolja.
Često razmišljam da žene kada se žale koliko im je teško, jer su neravnopravne, treba da razmisle koliko su same krive za tu situaciju, u kojoj se nekada nalaze. Ako hoćeš da se baviš politikom, ne treba da budeš ni mazna, ni koketna, nebitno je da li ćeš se dopasti nekome, jer je važno, da se svaka osoba nametne znanjem, argumentima i sposobnostima. Svojom dosljednošću svako treba da zauzme svoje mesto u političkom životu i onda se niko neće podsmjehivati. Tu nema prečice. Muškarci su solidarniji jedni prema drugima, oni naprave svoj krug. Problem žena u politici je, što neće ići u kafanu i zato mi žene moramo da izmjestimo centar odlučivanja iz kafana u druge institucije.
Drage žene, uzmite samo statistiku, preko 50% glasačkog tijela su žene, i zapravo mi smo te što izaberu sve te muškarce koji ne poštuju spolnu ravnopravnost.
Kao jedinke ne možemo mnogo promijeniti, ali kao cjelina, itekako možemo da na utičemo na sve odluke i izbore.Ne zaboravite to, nismo stvorene da bismo samo bile lijepe i rađale djecu(ne cijene nam ni to), već da budemo ravnopravne.
Do koje mjere želite tu ravnopravnost na vama je da odlučite.Ne treba da idete u rudnik da biste to pokazale, ali vaš glas nek se čuje. Nek vas se pita za mišljenje, vaše potrebe, nadanja, strahove.
Lijepe, pametne, mlade, manje mlade, majke, sestre, supruge, kćerke, nane, komšinice, saradnice, supruge, prijateljice, tetke…koji muškarac može sve to?
Moju podršku imate, za sve što vas čini sretnom.Ako želite biti domaćice, majke, poslovne žene, želite biti same, ma sve, dok ste sretne i Vaš glas se čuje!