Ne znam kako da opišem ono što se dešava ovih dana na ulicama Sarajeva. Nešto što me je jako ganulo i potaklo na razmišljanje, kuda idemo kao društvo?
U zadnje vrijeme ima pa skoro 7-8 mjeseci nisam vodila neki društveni život. Družila sam se više sa računarom gdje sam mogla svoje ideje pretočiti u nešto opipljivo, družila se s virtuelnim prijateljima i tako popunajvala prazninu koja se zove težnja za socijalizacijom.
Ni sada se nije ništa bitno promjenilo u mom načinu života, iz potrebe da realizujem neke svoje projektne ideje jednostavno morala sam malo proći ulicama Sarajeva, obići čaršiju, ćevabdžinice restorane….
Iako sam promjenila okruženje (nisam bila više između četiri zida kao ranije), to me nije potaklo da primjetim ni gužvu ni ljude oko sebe. Takve stvari su uvijek za moje oko ostajale nezapažene. Međutim nisam mogla da ne primejtim, a desilo se više puta, da samo što sjednem negdje da kafu popijem na mom stolu se pojave razne stavrčice u vidu ponude. To su uglavnom kalendari, knjižice. Ranije su takve stvari prodavali po izgledu beskućnici (ili neko kome ja baš nisam vjerovala da to radi iz potrebe).
Sada to nije bio slučaj, ispred mene stoji cijela familija, preslatka djevojčica i njeni mladi roditelji, nijemi svi troje, ljubazni i nekako nenametljivi. Pa kako čovjek da ne kupi? Gdje mi to živimo zapitah se i šta to radi naše društvo? Zašto ovi ljudi moraju gubiti svoje dostojanstvo da bi preživjeli?
Zašto nemaju posao koji imaju tatini sinovi, koji neškolovani odmah čim napune 18 godina (ne postanu ministri ni premijeri), ali često budu njihovi savjetnici i činovnici u njihovim kabinetima. A da ne spominjem kakve država ima koristi, odnosno naši ministri od takvih savjetnika.
Takva je situacija u našoj zemlji, da je život običnog čovjeka je surov i bijedan. Tako je bilo juče. Danas me tako nešto snašlo na svakom koraku, nisam mogla zastati da ispred mene ne vidim isto tako porodicu koja prodaje nešto za marku ili dvije. Koliko im je potrebno novca za čitav 1 dan počinjem računati, pa prestanem jer me tuga savlada.
Tako se vratim kući sa punom tašnom nekih stvarčica koje mi nisu potrebne, a ne mogu ih baciti jer su uspomene na našu ružnu svakodnevnicu i na ljudske sudbine, koje se izgleda nikog ne dotiču. Te stvarčice su alibi za prosjačenje (tek da nije njih) ovi ljudi bi u zemlju od stida propali. Te stvari su naša realnost, svakodnevnica koja nikog ne uzrujava i sa kojom se svi mire.
Postoji jedna grupa na fb zove se „Smiješne slike Sarajeva“ i zaista je grupa puna fotki na kojima se mogu vidjeti neki smješni prizori.
Sad nešto mislim možda je bolje slikati ove ljude popričati s njima i napraviti grupu koja bi bila veća od bilo koje druge i nazvati je „TUŽNE SLIKE SARAJEVA“.
za konkurs