Radio-drama Orsona Wellesa nekad se čini kao nemaštovita pričica u poređenju sa pričama koje nam se svakodnevno serviraju online. Zgrožena vijestima koje su u zadnje vrijeme objavljene na informativnim bh portalima, odlučila sam da ću jedan dan čitati samo lijepe vijesti.
Ne mogu suviše da zamjeram online medijima što objavljuju grozote, koje se, obično, jesu dogodile, ali mogu da im zamjeram što prave bombastične, “nabildane” naslove sa ciljem što većeg traumatiziranja ionako sluđenog naroda. A o objavljivanju neprimjerenih fotografija sa oznakom “uznemirujući sadržaj” da i ne govorim. Ja, prosto, ne vidim svrhu toga.
Ako sad neko ima potrebu da me ispraviti jer ovakvi naslovi/fotografije imaju za cilj podizanje svijesti o značaju problema (npr. ugrožavanja sigurnosti u saobraćaju, maloljetničkog nasilja, itd.), nemojte. Svijest se podiže ispravnim navodima, činjenicama, i da “strašnim” ali provjerenim podacima, stručnim mišljenjima, analizama, informacijama u krajnjoj liniji. Ne skandaloznim naslovima (koji, obično, ili su izvučeni iz konteksta ili netačni – što se redovno otkrije nakon što su čitatelji već uznemireni ili čak uplašeni) ili fotografijom mrtvog tijela na tramvajskim šinama. Razmišljate li da to nije vijest već osoba koja ima porodicu i prijatelje koji će to vjerovatno vidjeti?
Biću slobodna da spomenem dva primjera nepromišljenosti, odnosno “vijesti” koja su, mene lično, strašno naljutila (a ovakvih primjera ima u ogromnom broju).
Prvi: informacija o snažnom zemljotresu koji će se desiti u Sarajevu
Prije par godina su se desila dva zemljotresa, u razmaku par sati, ne strašna ali koja su uspjela uplašiti građane. Desila su se u toku noći, a već narednog dana je, niko ne zna odakle, objavljena informacija da se taj dan u toliko-i-toliko sati očekuje snažan zemljotres (ona dva su bila samo “uvodni”) i da se savjetuje evakuacija građana Sarajeva iz zgrada, te objavljene i mjere zaštite. Čak su stigle i insajderske informacije kako je Unitic već evakuiran, prije svih OSCE. Možete zamisliti razmjere panike? Brzinom munje se isto pojavilo na nekoliko portala, foruma. Ljudi su počeli da zovu portale, civilnu zaštitu, policiju. Dok je objavljeno da se radi o budalaštini neviđenih razmjera – jer neko je morao napisati zvaničnu informaciju, te istu objaviti, šteta je napravljena. Lakše je bilo objaviti spektakularnu neistinu nego bitnu istinu.
Drugi: Svjedok samoubistva sa Avazovog tornja
“Uzimam kesu, uzimam papir…vidim frajera kako skače…govorim onom šošonu: bacio ti se frajer…” – sjećate se ovog? Bilo je viralni hit. Toliki hit da je napravljen fun page na Facebooku, te snimljena i reklama za tv emisiju (jednako umno uvredljiovog sadržaja) sa ovim pripovjedačem o slučaju samoubistva. Grotesknost ovog primjera govori sama za sebe. Dozvolite da podsjetim: osoba koja je izvršila samoubistvo je bila suprug i otac. Sram vas bilo, sve redom.
Sigurno ne želite više, sve sami možete vidjeti (zapravo, vrlo je teško ne vidjeti ovakve naslove – nekad imam osjećaj da ih pojedini portali strahovito potenciraju), ali, evo, primjera radi par svježih: “Majka monstrum podvodila djecu: ‘Evo ti moja kćer, cijena je 12 KM i 6 kutija cigareta!”, “ISIL prijeti Papi pred dolazak u Sarajevo?”,”Beogradska glumica priznala dvostruko ubistvo satarom: ‘Majka me cijeli život vrijeđala, baka ništa nije kriva!'”, “ZBOG HEKTARA ZEMLJE S leđa bratu prerezao grlo, pa isti nož zario sebi u vrat!” …
Sad pitam sama sebe: a zašto, kojeg vraga, uopšte čitaš takve stvari? Istina, niko me na to ne tjera. Kada biram portale – biram ih sama; kada biram vijesti koje ću čitati – biram ih sama; kada ne čitam žutilo – i to je moj izbor. No, nije sve baš tako jednostavno. Sada ne možete otvoriti početnu stranicu “informativnog portala” a da vas ne dočeka barem nekoliko bombastičnih vijesti: pokolj! prosječna dužina penisa! zavrnut ćemo gas! I povrh svega: ma šta se mene tiče šta Zuzi Zu misli o Severini, pobogu. Ali se nekog tiče i to neko čita.
Dušo draga: nisi sama na internetu, ni na portalu, i portal ne živi od tvoje potrebe za smislenim vijestima.
Pa ipak, smatram nužnim da se vodi računa o tome koji sadržaji i u kojoj formi se čine dostupnim javnosti. Barem iz jednog razloga: sve što se objavi ima veliki potencijal da za sobom ostavi određenu posljedicu (formiranje mišljenja, promocija pogrešnih vrijednosti, izazivanje panike, širenje neistina, …). Svjesna sam da je bitna čitanost ali je li ovo cijena čitanosti?
To nas dovodi do svijesti čitalaca. Očito da se traži skandal, spektakl, ludilo. “Obična vijest” o uspjehu bh učenika na takmičenjima, umjetnosti (osim ako nije u žiži zbog neke druge malverzacije), naučnom dostignuću nikada neće imati stotine hiljada pregleda na bh portalima. Čini mi se: kakav narod, takvi portali. Ali, neko ovdje treba da ima dozu odgovornosti, zar ne?
Ne zastupam ideju o cenzuri, nisam pobornik ušutkavanja medija ili potreba društva, niti “krojene” javnosti. Ipak mi se čini da sve nekako izmiče kontroli, da će informacije prestati da se vrednuju tačnošću i svrsishodnošću, da gubimo tlo pod nogama zato što se sve više rukovodimo senzacijama. A možda sam u krivu. To bih najviše voljela.
Gotovo da zaboravih: ignorisala sam sve ove senzacionalističke naslove/vijesti danas i pročitala sasvim dovoljno lijepih, normalnih vijesti. Ne pokušavam tvrditi da nema vrijednih tekstova i informacija u online medijima. Ima. Možete ih slobodno uzeti sa police, ne morate uzimati ove senzacionalističke. Ja uspjela danas. Pokušaću isto opet sutra!
Ipak: koliko se čega nudi i koliko su, recimo, djeca sposobna razlučiti dobro od lošeg, senzaciju od informacije, i koje su njihove sfere zanimanja? Mislim da moramo otvoriti “četvere oči”. Kad već oni koji bi trebali biti odgovorni to ne rade.
(Za konkurs)