Jučer čitam kako je neka djevojka, inače na pragu svojih 20-ih, objavila javnu laudu u čast svog afericnog načina života. Imponuje joj to. Meni imponuje to što je ona priznala nešto što je pošast ovog društva, samo što je ona odveć trivijalna u svome postojanju i u odsustvu neke mase u okrugloj hrpi kostiju, zvanoj glava. Da li mi je žao? Ne. Žao mi je svih onih poslije nje, žao mi je onih kojima ta tek postala djevojka utire put u budućnost. Ona je tričava metlica koja pravi stazu u nepovrat, corsokak ili ambis. Bosna je tako lijepa. Mislim slika na karti. Puna tih brda i planina obojenih zelenom bojom, izbrazdana plavim venama zvanim rijeke i nekim zalutalim okom, jezerom. Ma zar može ljepša? Ali, ako obratite pažnju pronaći ćete smeđe tragove, to je izmet. To su ljudi. Znači, imate plodno tlo koje ne uspijeva uz djubrivo, naprotiv. Bosna funkcioniše na principu zdjele sa voćem. Imajte 7 krasnih, zdravih narandži i jednu jabuku na izmaku, sa truhlom tačkom, na kraju će sve biti djubar. Ako, ali samo ako, ne odstranite ne tako zdravu jabuku.
Poslije rata Bosna je kao sundjer pokupila mnogo toga, svjetskog, ne baš pretjerano dobrog. Npr. zakasnila je na časove kada se učilo da se rad i trud vrijednih ljudi na kraju isplati, eh, tu je Bosna pobjegla s časa, pa je iz historije uzela dio robovlasnickog sistema i kao volove upregnula snagu za koje parče hljeba, onako usputno bačeno. Kada se svijet borio za prava žena i kada su se te iste žene mukotrpno trudile da ne budu doživljene kao lutke na naduvavanje Bosni se dopao dekadentni svijet, opet izvučen iz historije. No, ne baš ugladjen svijet. Znate, to je onaj skup bića koja izgledaju kao cirkuski klovnovi nakon predstave, razmazane šminke čijeg odraza u ogledalu se boji i sam on. U Bosni su takvi svi oni kojima žene dodju, isključivo, kao projekcija Can-Can predstave.
U Bosni postoje muškarci Charles Bukowski, tako ružni i jednako tako u svemu tome otužni. Oni se ne citiraju. Oni imaju moć, samo novčanu. Nekim odsustvom pravde, Bosna opet pobjegla s časa, oni su ti koji nude posao, tačnije traže plijen. Spodobe u ljudskom liku, s neutazivom žeđi za mladim ženskim mesom, bez glave po mogućnosti. Ne ulove uvijek, trzne se koja gazela pa pobjegne, simulira smrt da se izbavi iz ralja. No, ubrzo naleti neka pohotna antilopa, tek osamostaljena, ali samo po pitanju starosne dobi, željna te iste moći koju ne planira dobiti glavom, trudom ili radom, te biva obasuta slinama olinjalog bizona. Trofej je ona, do naredne sezone. Sepuri se prerijom kao da je svijet njen i tek tako inim mladuncadima postaje uzor ili pokušaj. A sve one koje to nisu bivaju izbačene iz krda.
Bosna jeste napaćena zemlja. Pati od toga da bude dio svog tog diskriminirajuceg svijeta u kojem se umjesto visine plaće razgovara o broju orgazama koji se mogu “obezbijediti ” i gdje ti na razgovoru za posao pantalone moraju biti kao samostojece čarape, brzo sklizne, naravno, ako želiš posao. I malo bih da izmijenim stih Maka Dizdara :” Stavi vreću na glavu kad ideš na intervju, jer rodila te Bosna majka da budes Radodajka!”
Za konkurs