Zamislite da ljude možete samo čuti. Da ne vidite njihovu spoljašnjost već ih percipirate samo na osnovu onoga šta i kako govore.
Sada se smjestite u vaš omiljeni kafić/restoran. Koliko puta su vas iznervirali visoki tonovi i neumjesni smijeh drugih gostiju, preglasni intimni razgovori? Sigurno ste ih, kao ja, prijekorno pogledali no bez uspjeha. Zakomplikujmo sad stvar: ne vidite nikoga. Samo čujete. Ko vas okružuje? Uspješni biznismen koji upravo završava fakultet menadžmenta u Kiseljaku, i suviše glasno i ponosno kliče kako je upravo dogovorio “ispod ruke” povoljniji kvadrat stana u novogradnji; srednjoškolke koje razmjenjuju epitete o o profesorima i konstatuju kako je profesorica “iz fizike” baš prava koza, šta ona zna o životu; vonabi metroseksualac sa zgražavanjem konstatuje isforsirano unjkavim glasom kako se izvjesna cajka “utegla u fejk Guči, o-maj-gad”; pošprdni komentar ženskih osoba o slikama nekog trećeg na Facebook-u. Mislite da ste upali u dvorište ludnice? Ne, niste. Samo ste sada fokusirani da čujete i na osnovu toga formirate mišljenje o osobama koje vas okružuju. Nema lijepe djevojke, kockaste glave, srednjovječne gospođe – samo njihova suština ispoljena kroz govor. Mislite da su opisane situacije ekstremi? Nisu – one se dešavaju u svakom kafiću, svaki dan, no ne obraćate pažnju na njih kao sada.
Pokušajte sad razgovarati sa osobom koja je, po vašem izboru, sa vama na kafi. Željeli ste je (osobu) vidjeti, prijatelj/ica vam je. Vrlo je vjerovatno da nakon uvodnih “kako si-dobro-šta ima-ništa posebno” slijedi monolog. O problemima dotične ili dobrim stvarima koje joj se dešavaju. Ok, nisu svi takvi. Razmislite – jeste li vi osoba koja će “držati” monolog? Kako izgledaju vaša druženja sa prijateljima? Tražite li savjete jednako koliko ih dajete? Slušate li jednako umjereno kao što govorite? Pitate li?
Idemo dalje. Ako imate sreće pa pripadate u kategoriju zaposlenih, smjestite se u kancelariju nadređenog. Vi se obraćate sa poštovanjem, jer je tako red, nadređeni odgovara “ne može”. Naravno, ne usuđujete se pitati zašto. “Razgovor” je time završen. Pokunjeno se zahvalite i vratite na radno mjesto. Pričate kolegama utiske: “lijepo sam objasnio/la, i pitao/la, a on/ona meni ne može, kakav je to način”, “jeste, prosipa silu a kući je manji/a od makovog zrna”, brzo će se neko od kolega uključiti, “ma bezobrazluk, sve ih treba mršnuti”, ubacuje se još neko, i vrlo izvjesno da će razgovor otići u smjeru trač partije u kojem je glavna uloga nadređeni sa nerijetko vrlo zanimljivim opisnim pridjevima.
Sad ste u javnom prevozu. Ne vidite, no raznorazni miomirisi i zvukovi se šire svuda oko vas. “J. ti mater, šta se guraš”, “jaraneeee kakvu sam trebu vidijo”, “ Allaha mi, što ću je štocem opaliti samo da me još jednom pita”, “š’a će on, levat”, “zamisli, bilans firme negativan – hej – a žena mu kupuje na biznis karticu, j. nas”, “nemoj nikome pričati ali nije dobro – izgleda da je ono najgore, meni rekli u povjerenju”… Je li vam dosta svega? “Ima izać”, viknut ćete očajno.
Odmorite se, recimo, uz tv. Politička dijaloška emisija – gosti su toliko agresivni da vas je počelo biti strah da će neko da doživi srčani udar u studiju. Uvrede pršte na sve strane, moderator emisije zadovoljno ne interveniše, gdje mu se pruži prilika još će i “potpaliti” ad hominem raspravu. Talk-show – na temu o gubitku djeteta voditeljica pita uplakanu majku “a je li vam bilo teško kad je xx izgubio bitku sa bolešću”. Molim?!? Prognoza vremena – biće umjereno oblačno sa sunčanim intervalima, a moguća je i kiša. Mislite: eto dodajte još i malo snijega i nešto ćete sigurno pogoditi. Ugasite tv, tako se nećete odmoriti.
Tišina sad dobija sasvim novu dimenziju, zar ne? No čovjek ima dar govora i njime se treba služiti. Pa ipak, znamo li se služiti govorom? Koristimo li ga na najbolji mogući način – da li se uopšte trudimo da ga koristimo na najbolji mogući način? “Govori da te vidim”, Sokrat.
Sada otvorite oči. Svijet je mnogo ljepši kada ga vidimo i čujemo. Nemojte da je ovaj eksperiment bio uzalud: razmislite prije nego počnete drviti o svemu i svačemu, vrijeđati i ponižavati, ponašajte se sa poštovanjem prema sagovorniku. Znam, ovo vjerovatno neće stići do onih koji su opisani u gornjem tekstu. I znam da se politička retorika u BiH nerijetko zasniva na principima suprotnim kulturi dijaloga. I znam da nam mediji nerijetko serviraju vijesti poput Hatića (ako ste gledali, znate o čemu govorim, ako niste i nemojte) praveći senzaciju bez razmišljanja kakve posljedice time prave (a to je već potpuno nova tema). I još znam da svaki put kada poželite vidjeti kroz govor, postoji mogućnost da vidite ljude vrijedne vaše pažnje i vremena no morate ih znati prepoznati. Ima ih, potrudite se, naći ćete ih u gomili riječi.
I još nešto: koliko god sveprisutna i ultimativna izgledala, ne morate se prilagođavati većini. Razmislite kako biste vi izgledali da vas vidim kroz ono šta (i kako) govorite. Ne brinite, ja ću vas sigurno prepoznati.
(Za konkurs)